www.mir.blog.hr
utorak, 27.05.2008.
STRAH
Bilo je ljeto. Noć je padala niz ulice i uvlačila se u kuće. Sanja je bila sedmogodišnje dijete i već je s približavanjem noći predosjećala što joj se sprema . Otac je cijelo popodne, kao i obično sjedio i pio u obližnjoj gostionici, a majka je gotovo uvijek nju slala po njega; mislila je smilovat će se djetetu i doći s njom kući. Sanja je znala da to nema smisla, znala je ne smije proturiječiti majci, zato se samo s nelagodom obukla i krenula put gostionice. Koračajući polako i bojažljivo niz ulicu nije joj bilo svejedno, jer su s jedne strane bile kuće , a s druge, drveće. I upravo iz pravca tog drveća dolazio je čudan zvuk; kao neko teško disanje ili čak hrkanje. Došavši do jednog stabla, srce joj je ubrzano počelo kucati, a strah joj je obuzeo malo, dječje tijelo. Pod stablom je ležao postariji muškarac; spavao je i hrkao, možda je čak i pijan bio; zaključila je djevojčica. Ubrzala je korake i što je brže mogla potrčala je prema gostionici. Otvorivši vrata niske prostorije u obliku slova „L“, zapljusnuo ju je zagušljivi dim cigareta. Gust dim preklrio je cijelu prostoriju i tek su se nazirali muškarci koji su sjedili za stolovima; pušili , kartali i ispijali žestoka pića. Sa šanka su se smješile dvije gospođe; jedna mršava i osušena, a druga gostioničarka; debela i nasmješena. U tom trenu Sanji su obje bile ružne i nesimpatične. Pitala se zašto te žene privlače i okupljaju svaku večer tolike muškarce?! Znaju li one što sve prouzrokuje toliki alkohol koji one toče? Došavši sasvim blizu šanka, jedna od njih dvije prstom je pokazala Sanji gdje joj sjedi otac. Ugledavši ga za stolom s još trojicom muškaraca u kartaškoj igri, djevojčica je došla do njegove stolice i rekla mu da je vrijeme da ide kući, da ju je mama poslala po njega. No ocu se nije žurilo; zaredale su se pobjede u kartanju pa čaščenje, a na Sanju bi tek pokoji pijanac bacio pogled. Kad joj je dosadilo čekati i kad je vidjela da njen otac još skoro neće kući, skupila je ono malo hrabrosti koje je još imala i krenula sama kući. Morala je proći istim putem i ponovo , približavajući se stablu, nametnulo joj se pitanje; što ako se onaj čovjek probudio? No njega na sreću više nije bilo; valjda se probudio i otišao kući. I Sanja je došla kući i majka je po ko zna koji put uvidjela, da ni dijete nije moglo dovući pijanog oca iz gostine. A strah koji je Sanja doživjela putem, za koji nikome nije niti spomenula? On je kao zanemariva sitnica ostao zauvijek ukorijenjen u njoj!
srijeda, 21.05.2008.
Fotografiju sam pronašla na internetu i moram priznati, to je nešto predivno za moje oči. (Vjerojatno ima i boljih da sam malo duže tražila.) Pa tko od vas ne bi želio imati ukrašene balkone i prozore ovakvim grmolikim pelargonijama ? No moji prozori još nikada nisu bili tako ukrašeni, a voljela bih da jesu. U čemu je tajna ovog bujanja pelargonija i njenoj dužini ? Znam da ćete reći da sve ovisi o zemlji , suncu, na kojoj je strani, koliko zalijevati i gnojiti. . .pazim ja na sve to , al ipak mi cvijeće nije nikad takvo! Stoga vas molim dragi cviječari i vi koji to niste, a ipak uspijevate u svemu tome, napišite nekoliko savjeta, sve ću sa zanimanjem pročitati. Pozdravljam vas . . .
nedjelja, 18.05.2008.
„ Cijelu mi je dušu obuzela čudesna radost, poput ovog slatkog proljetnog jutra koje uživam punim srcem. Potpuno sam sam, radujem se što živim u ovom kraju, koji kao da je stvoren za duše kao što je moja. Tako sam sretan predobri prijatelju, posve sam uronio u ugođaj spokojna bitka, a to nije dobro za moju umjetničku djelatnost.
Kad se iz ove ljupke doline isparava rosa, a sunce počiva na zenitu zaklonjeno neprozirnom tamom moje šume, pa u nju kao u svetište kradom uđe tek poneka zraka, ja ležim u visokoj travi uz slap potoka. Tako sam zemlji bliži, divim se raznovrsnim travkama, ima ih valjda tisuću vrsta...Kad osjetim kako mi je srcu blisko treperenje jednog malog svijeta među vlatima, tih bezbrojnih, neobjašnjivih, raznoraznih crvića i mušica, ja ćutim prisutnost Svemogućeg, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, ja ćutim dah Sveljubećeg, koji lebdi i nosi i nas, i drži nas u vječnoj slasti. Oh prijatelju moj! Kad mi se pred oči javi sumrak, pa svijet i nebo otpočinu u mojoj duši kao dragi lik ljubljene žene- tada me zahvati čežnja, pa pomislim: jesi li kadar, Wertheru, riječima izraziti to stanje, možeš li udahnuti na papir to što u tebi u takvoj punini i toplini živi, pa da to bude zrcalo tvoje duše, kao što je tvoja duša zrcalo beskrajnog božanstva!“
Goethe
srijeda, 14.05.2008.
Naše ispijanje kave je gotovo uvijek u dnevnoj sobi, a pogled kroz veliko prozorsko okno puca u daljinu. No sada se moj pogled zaustavio na lišću dva velika oraha. Pa kad li je već u tolikoj mjeri prolistao, a da nisam ni opazila ? Ne znam je li prošlo tjedan ili dva, no kroz to isto staklo,donedavno su se pružale gole grane oraha, a u daljini predivan pogled, kao ovaj na slici; red zemlje , red zelenila , red žutila. . . Jesu li polja još uvijek žuta ? Trebala bih razmaknuti grane pa da vidim !
Koliko nam ovakvih sitnica promakne , a da niti ne primjetimo ? A priroda je ono što nas opušta , što nas veseli, čemu se divimo, u njoj se nalazi sve što volimo. . .
