„ Cijelu mi je dušu obuzela čudesna radost, poput ovog slatkog proljetnog jutra koje uživam punim srcem. Potpuno sam sam, radujem se što živim u ovom kraju, koji kao da je stvoren za duše kao što je moja. Tako sam sretan predobri prijatelju, posve sam uronio u ugođaj spokojna bitka, a to nije dobro za moju umjetničku djelatnost.
Kad se iz ove ljupke doline isparava rosa, a sunce počiva na zenitu zaklonjeno neprozirnom tamom moje šume, pa u nju kao u svetište kradom uđe tek poneka zraka, ja ležim u visokoj travi uz slap potoka. Tako sam zemlji bliži, divim se raznovrsnim travkama, ima ih valjda tisuću vrsta...Kad osjetim kako mi je srcu blisko treperenje jednog malog svijeta među vlatima, tih bezbrojnih, neobjašnjivih, raznoraznih crvića i mušica, ja ćutim prisutnost Svemogućeg, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, ja ćutim dah Sveljubećeg, koji lebdi i nosi i nas, i drži nas u vječnoj slasti. Oh prijatelju moj! Kad mi se pred oči javi sumrak, pa svijet i nebo otpočinu u mojoj duši kao dragi lik ljubljene žene- tada me zahvati čežnja, pa pomislim: jesi li kadar, Wertheru, riječima izraziti to stanje, možeš li udahnuti na papir to što u tebi u takvoj punini i toplini živi, pa da to bude zrcalo tvoje duše, kao što je tvoja duša zrcalo beskrajnog božanstva!“
Goethe
Post je objavljen 18.05.2008. u 20:34 sati.