www.mir.blog.hr
utorak, 30.10.2007.
Još ću se malo nadovezati na prošlu temu...Kada je brak koji smo zasnovali najednom pretvoren u pakao , ostaje nam da ostanemo u njemu zbog djece, šutimo i trpimo, ili ga jednostavno prekinemo. Oni koji ga prekidaju gotovo uvijek postaju najljući neprijatelji; jednostavno ne možemo zamisliti da su se nekad te osobe voljele. Ovo govorim iz iskustva ...Rijetko sam čula da je netko ostao u dobrim odnosima sa svojim bivšim bračnim partnerom i stoga bih vas pitala na koji se način ostaje u dobrim odnosima i nakon prekida ?
petak, 26.10.2007.
„ Ali pomisao na brak – ponizuje me pomisao na to ! Dvije budale svakog jutra sjedaju za doručak, samo stoga što je svečenik izrekao nekoliko riječi nad njima. Jednoličan dom, muž koji se vraća s posla ljut i umoran, žena koja neprekidno rađa i udebljava se. Oboje mrze sve to, a ipak se neprekidno pretvaraju da im se zapravo to sviđa . . . „
Daphne de Maurier „ Nikad više neću biti mlad „
Ako na ovaj ili sličan način razmišljamo, nikada nećemo ući u brak. Što je to što mlade osobe odvlači od sklapanja braka ?Prevelika odgovornost ? ! Posljedice koje moraju snositi samo jednim potpisom pred svečenikom ?
Svjesni smo da se sve više mladih odlučuje na zajednički život, bez ikakvog vezivanja, jer kako kažu papir im ništa ne znači...ili djevojka mora kod njega biti na probi...ima raznih odgovora. Nisam ni za , ni protiv...Možda je lakše živjeti neko vrijeme zajedno, ali kad taj zajednički život potraje i godinama i tek onda zaključite da niste jedno za drugo i na najlakši mogući način napustie zajedničko gnijezdo, svatko odleti na svoju stranu . . .Jeste li vi isprobali taj način života i kakva su vaša iskustva ; DOBRA I LOŠA ?
srijeda, 17.10.2007.
ZADNJA STRANICA
“Jer moj je život igra bez granica,
umorna priča, trganje stranica
na kojima ništa ne piše.
Moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze ništa ne ostane.
Samo još vučem navike
i sve na tome ostaje...“
Dirljive riječi zar ne?
Plačemo li za njim?
subota, 13.10.2007.
Jedan naš prijatelj završivši studiranje u Zagrebu, radeći u Rijeci i okolnim mjestima, ostavio je profesorsko mjesto i vratio se ovamo, odakle je i potekao. Kao nastavnik ili profesor više se nigdje nije zaposlio i neću reći da radi ponižavajući posao, nego da radi daleko ispod svojih kvalifikacija i znanja. Uz taj posao ima on i dodatnih koji ga ispunjavaju,ali u našoj sredini je tražen za instrukcije iz predmeta koje je završio. Tražen je, itekako tražen...njegovo znanje je veliko, a na lak i jednostavan ga način prenosi učenicima...i oni su oduševljeni tim jednostavnim, uvijek veselim čovjekom. I često ga pitaju zašto takvih učitelja nema po školama ? On im jednostavno odgovara da takvi kao on , odlaze iz prosvjete, jer žele predavati jednostavno, pristupačno ; na svoj način, ali im oni „viši“ iznad njih ne dopuštaju.
I tako naš profesor radi cijeli dan u svom poduzeću, a u večernjim satima je raspoloživ za instrukcije.Kada ga ljudi pitaju koliko naplačuje instrukcije on jednostavno, smješeći se odgovara „ništa“ ! Ja ne volim to „ništa“ jer potošeno vrijeme, rad , trud moraju na neki način biti plačeni...i zato ako ne u novcu onda je to obavezno na drugi način. Jednom prilikom sam mu rekla da već jednom mora odrediti cijenu i da nas ne baca u razmišljanje kako mu se odužiti. I znate li što mi je odgovorio ? „ Ja razmišljam na drugačiji način. Razmišljm tako, da će jednom možda doći vrijeme kada neću imati ni za kruh, tada ću pokucati na vrata onih kojima sam pomagao ( a ima ih koliko ja znam jako puno ) i nadam se da će mi se jednim ručkom odužiti.“ Ostala sam iznenađena , jer nikada nisam razmišljala na taj način! A vi ?
ponedjeljak, 08.10.2007.
Prazna vrećica
Jedno jutro sam rano osvanula na groblju. Zbog nadolazećih praznika morala sam urediti jedan grob, jer je obrastao u travu i ako ništa ne učinim ( moja sestra ili ja ) ne ćemo imati gdje ostaviti zapaljenu svijeću. A toliko je ipak zaslužio...A tko sam ja da određujem tko je i koliko što zaslužio ?
Dakle ustanem ja rano ujutro, pokupim potreban materijal ( motiku, grablje ) i onako radno obučena navalim na komadić zemlje. Nisam vam to htjela opistivati...Dok sam čupala travu u blizini se stvorio stariji čovjek sa malo većom praznom vrećicom. Stojao je malo dalje pokraj jednog groba. Zaokupio je moju pažnju; što li čeka s tom praznom vrečicom? Zatim mi je sinula ideja o prošlogodišnjo krađi cvijetnh aranžmana s grobova . Očito je i on jedan od njih i sad čeka da ja odem, da ostvari svoj naum. Nisam baš tako brzo bila gotova, tako da je on ipak otišao prije mene. U glavi mi je zujalo kako ljudi mogu krasti s grobova i onda prodavati ? Izlazeći s groblja opet sam ga srela i ponovo s praznom vrećicom...ali sada je već bilo dosta ljudi po groblju.
Na kraju dana sinula mi je jedna druga ideja; što ako jadan čovjek jedva preživljava od svoje mršave mirovine i na ovaj način želi popraviti bar za kratko vrijeme stanje u svom jadnom novčaniku ? Je li onda opravdano? Reći ćete da nije, zar na taj način želi zaraditi ?
Prije par godina odlučila sam da na grobove ne stavljam cvijeće, jer se uvijek dvoumim kome staviti veće, ljepše, kakvu boju, kome umjetno , a kome pravo cvijeće...stoga ostavljam samo svijeću...
srijeda, 03.10.2007.
VAGA
Reći ću jednostavno: ona je fatalna žena za muškarce. Može li ijedan muškarac proći pored nje, a da ju dobro ne promotri od glave do pete, i naravno još jednom se za njom okrene ? Teško da ima takvih...Ona ima sve ono što muški dio ne ostavlja ravnodušnima...Besprijekorno držanje, rekla bih kraljevsko, uzdignuta glava s frizurom kao da je upravo izišla iz frizerskog salona . Cijela njena pojava izaziva i u ženskom dijelu ili divljenje ili zavist. To je onaj vanjski dio, koji se vidi i koji muški dio očima guta. Sigurno će vam kroz glavu proći jedna takva osoba iz vaše okoline!
Onaj nutarnji dio koji rijetko tko poznaje, nije baš ušima tako ugodan. To je osoba koja je imala lijepo i ugodno djetinjstvo, ali tek jednim pogrešnim potezom, život joj je počeo pokazivati svoje drugo lice. Udavši se za osobu koja se još školovala, morala je uzdržavati sebe, dijete i muža. Divno za jednu mladu ženu, zar ne ? Ne želim reći da od tada nije imala lijepih trnutaka, ali svoju mladost prokockala je na jedan težak način. Živjela je život kakav si je odvagnula, i uvijek se pitala je li dobro izabrala, zašto uvijek sve važe? Da li to samo ona u životu sve stavlja na vagi ili i drugi ? Uzaludna su pitanja i vaganje nekih stvari, kad ti život ionako nametne nešto čemu si se najmanje nadao. Doživjela je teške udarce od muža (sada bivšeg) od djeteta, ali još uvijek hoda ponosno, uzdignute glave kao da su joj cijeli život cvijetale ruže.
Veže nas više od dvadeset godina poznanstva; rijetki zajednički izlasci,sati i sati ispijanja kava ,smijeh i suze uz otvaranje duše do dna. Ne zove li se to što vezuje moju prijateljicu „ vagu „ i mene prijateljstvo ?
