www.mir.blog.hr
srijeda, 26.09.2007.
KAKO DALJE ?
Drage prijateljice,
recite mi gdje se kupuje komadić mira? Koja je cijena mira? Polako uočavam oko sebe kako ga ljudi gube, kako je nervoza i strah ono što nas obuzima od ranog jutra. Nervozni smo dok čekamo u redovima, kad molimo druge za trunčicu milosti, a tek kad smo bolesni, kad je pred nama tek pokoji mjesec života i kad svaki dan nailazimo na zatvorena vrata, grubost, vrijeđanja i poniženja. Kako dalje...?
Ko da nemam snage da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
I moje pjesme više nisu ljubavne
Gubim vjeru, a ona mi je sve.
A onda svane novi dan i ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce što se smiješi ko kad majka oprašta
Djeci što su bila nestašna.
Kaži kako dalje kad, kad se nebo zamrači
Kad se skupe oblaci, kad se sunce ne vidi.
Kaži kako dalje kad ljubav prestane
Kad se riječi istroše, kad se natrag ne može.
Mama, zar si lagala kad si govorila
Da dobro uvijek pobjeđuje
I kada ne znaš kojim putem treba putem ljubavi
I da smo ispred Boga isti svi.
Tako malo vremena nam ostaje
Kad nas stisnu godine
Bez ljubavi sve prestaje.
subota, 22.09.2007.
PRSTEN
Našim glupostima iz djetinjstva nema kraja; što li sve nismo radili; gdje sve nismo pali, prste gurali... Tek sada ponekad sasvim slučajno, izvire sjećanja na poneki zaboravljen, nevažan događaj.
Na jednoj mojoj slici su dva dječaka, a između njih je ruke raširila djevojčica sa plavom slamnatom kosom. Ništa neobično, nego se pogled promatrača obično zaustavlja na njenom debelo zamotanom prstu. Kud li je gurala prste? Zašto je zamotan?
Porijeklo prstena ne znam, nije ni bitno...ili sam ga našla, ili sam ga dobila. Prsten je bio lijep, ali premal za bilo koji prst na mojoj ruci, a ja sam ga silom htjela staviti. Kad nije išao milom, nagurala sam ga silom na jedan prst... jest da me malo stiskao, ali mislila sam, poći će... Idući dan vidjela sam da je cijeli prst natekao, a prsten se jedva nazirao... malo me uhvatila panika. Nisam mogla baku i djeda opterećivat s time , jer bih odmah dobila svoju porciju u smislu: „Zašto si gurala, a vidjela si da je premal...“ držala sam ruku u vodi, trljala sapunom i prijatelji su mi pomogli vući, ali jednostavno nije išlo. Prošao je još jedan dan i tek tada sam skupila svu dječju hrabrosti pokazala djedu svoju ruku... za sitnicu se onda nije išlo kod doktora, a nije bilo baš ni auta, a sad da pali traktor zbog mojih gluposti... mislim da nije vikao na mene ,jer sam odmah počela plakati, ali je jedno vrijeme gledao , a zatim otišao u prostoriju gdje je držao alat. Vidjela sam , nosio je kliješta, valjda je smislio kako će to izvesti, na meni je bilo samo da čekam i da već netko riješi taj moj prst. Nije ni njemu bilo lako; paziti na moj prst i pri tom kidati kliještima prsten. Kada je prst napokon bio oslobođen stege, malo je bilo i krvi, ali on je to lijepo oprao,malo natopio s domaćom rakijom, zamotao cijeli prst i nakon nekog vremena kao da ništa nije ni bilo. I danas ne postoji nikakav ožiljak, tek sjećanje i slika.
petak, 14.09.2007.
NEWSPAPER
Jeste li se ikad zanijeli kupujući novine, i poželjeli bar jedan da provesti u carstvu novina; sve što vas zanima pročitati , a ništa ne kupiti ? Uvijek su me privlačile male novinarnice prenatrpane novinama; svaki dan stižu nove vijesti, tračevi, laži …Možda će se nekima učiniti nezanimljivo, ipak znam dosta njih kojima je ovo potajna želja…
Da bi se ostvarila, trebate rano ujutro ustati i već u pola šest biti u novinarnici, jer tada već pristižu paketi novina. Potrebno je brzo prebrojati dnevne novine, jer ih uvijek ima puno i uskladiti s računom koji stiže uz njih, ostale su novine u manjem broju pa je jednostavnije. Pri brojanju osjećate miris onog kvalitetnog papira npr. Cosmopolitan, Bug, Glorija…sve je novo gotovo netaknuto, a ti si prvi koji možeš prelistati novine . . .Pri tom naravno moraš biti svjestan gužve ljudi; rekla bih kolone radnika. Svi oni u jutarnjim satima, gotovo svakih pola sata ( jer je radno vrijeme različito ) kupuje dvije stvari :cigarete i novine. Ljute se ako se kojim slučajem novine ne nalaze na uobičajenom mjestu, uz to naravno sve mora biti besprjekorno složeno. Očekuju od vas brzinu vračenog novca, osmjeh i naravno četiri čarobne riječi: MOLIM, HVALA, IZVOLI, OPROSTI.Prolazi li vam ovog trenutka kroz glavu pitanje, koliko sam puta danas upotrijebio ove čarobne riječi, ili ih uopće nisam upotrijebio ? Pri tom kratkom susretu ( kupovanja novina ) mislim da ostaju upečatljivi pogledi na oči, usne i ruke.
Nakon svakidašnje jutarnje gužve ostaje tek tijekom dana pokoji zaostali kupac po zaboravljene cigarete ili novine. Kad na vidiku nema nikog , možete se baciti na prelistavanje svih novina. Ali što kad to sve jednom dosadi; kad uočite da se tračevi prenose iz jednih u druge novine ? Onda se u ruke uzme dobra stara knjiga, jer niti jedan časopis ne može nadomjestiti očaravajuću igru riječi i misli koju nam ostavljaju pisci u svojim knjigama.
nedjelja, 09.09.2007.
STABLO SE ŠIRI
“ Dobra vijest se daleko čuje, a loša još dalje “ često čemo čuti od naših starijih…Al ja ću vam reći jednu lijepu, ponosnu vijest.
Moja je osamdesetčetvorogodišnja baka postala šukunbaka ! Njezina je praunuka rodila zdravu djevojčicu Lanu.U svom pokoljenju baka ima pet kčeri, četrnaest unuka ( od toga su devet unuke, a pet unuci )a od njih se izrodilo dvadest pet praunuka ( od toga trinaest su praunuke, a dvanaest praunuci ). Eh kad bi sad stala pisati sva naša imena…uglavnom vidite da je ženski rod u večini !
A bakina želja uvijek uz suze…eh da mi je još jedanput sve vas skupit oko sebe i vidjet dok ne umrem…što mi vrijedi što ćete svi biti tu kad jednom sklopim oči… Teško joj je nažalost ostvarit ovu želju, ostat će samo nada , da jednom ipak možda…
srijeda, 05.09.2007.
Škola je počela, nažalost , a s njom odmah i novi problemi …Nema više radosti zbog ponovnog susreta s prijateljima iz razreda, s učiteljicom…
Na knjigama osnovnoškolaca može se uočiti natpis HNOS , a poneki od njih već znaju da to znači više samostalnog i grupnog rada. Već prvi dan zadaća ;podvući geografska obilježja naše domovine u himni “ Lijepa naša “ .I odmah problem za desetogodišnjaka; ne razumije što su to geografska obilježja, a očito da se nije usudila pitati na nastavi da joj se druga djeca ne smiju ili da ju učiteljica ne izgrdi, kako bi to već trebala znati.Pitam vas, zar ne bi prvenstveno trebala biti sloboda dijaloga između učitelja i učenika ? Znači li HNOS više pitanja i učenja za roditelje ? Ako učenici na nastavi sve više sami moraju obrađivati nova gradiva što će za to vrijeme učitelji raditi ? Zašto sa još većim strahom u školu ?
