|
produbljivanja (bez puno frke) neku večer dok se poslovna kava razvlačila na šest sati u komadu i četvrto pivo sve je postajalo usporenije i duže i rečenice, i pauze i pogledi po bircu, i pogledi u oči samo su cigarete brže nestajale iz kutije (a ja nisam uopće pušila) i jedan se mali monolog omakao mala predstavica o tome kako ništa nema smisla i kako su sve poslovne kave tri puta kraće – i onda spuštanje frekvencije i malo ironije da se ne preplašimo (a ne želimo generalno ništa) pomislila sam da bih mogla manje štedjeti ljude svoje volje svojih sudova mogla bih im natovariti na leđa više sebe tko zna bi li me onda nosili uokolo sa sobom a možda bih tad samo znala tko je slab (to već nekad mislim da znam...) idućeg dana shvatila sam još nešto da točno mogu naslutiti tko oko mene bezuvjetno mora biti iskren sam sa sobom a tko se može izvlačiti i tako živjeti misleći da se ne vidi jer dovoljno im je da grupa ne vidi oni koji vide u svakoj se grupi moraju pritajiti jer grupe ne podnose istinu (razumiješ, zar ne?) teški ljudi priznaju lepršavi lažu možeš li ne zamrziti ovu moju generalizaciju? znaš da znam da nije tako jednostavno ali pusti me da ovog puta izreknem neki nesmotreni sud i slušam vrapce jer zaspat ću tek nakon što dugo budem mislila da spavam (a neću) |
|
vidjela sam svašta u zadnjih desetak dana i ne znam šta s tim
ne znam više ništ napisati vidjela sam kako neki divovi padaju kao mala djeca i bila sam tu da zajedno s njima nemam srama i da me nije briga neki slikari su ti govorili da te znaju neki carevi se pogubili po gradu ljubljanski pankeri su imali istetovirane ruke neki basisti su plesali sami u kuhinji dok sam ja sjedila na wc-u i gubila interes društvo se cijepalo na dvoje jer hej to tako ide neki jointovi su se rolali na terasama i gledalo se u tornjeve crkava svi su malo smiješni i očajni kad nisu sjajni i ležerni ne znaju gdje će u četiri ujutro ponude ti travu i prijevoz kažu da si hladna vrata se zatvore sunce se penje i tvoj kvart je blizu, bar to, ako ništa drugo i ništa to nije zabavno, te slučajne noći u sred tjedna, nisu važne, to su samo prosječni revijalni izmaknuti kamenčići u jednom skroz drugom rasporedu nakon kojih uvijek ostane izvući se nekako jer nije da nismo znali dobro smo sve znali otpočetka, zato se još samo izvlačimo kaže mi danas doktorica, dakle, ti to onako 'kaj bu, bu' a meni dođe malo rigat, al pustim taj osjećaj, pustim ga i čuvam dok ne izađem van na kišu, i nije da onda reagiram, odem i cviknem kartu u tramvaju jer mi je više muka od prepirki i pustim da mi se malo vrti, na sastanku brbljam bez reda, pustim nek se vrti cijelog dana nije da nisam znala dobro sam sve znala otpočetka uvijek mi ostaje samo izvlačiti se izvlačiti se od svih emocija |
|
random lullaby tripovi
ne pamtim kad sam zadnji put čitala antića (jer me zapeče grlo čim pomislim na žute vozove i žute ruke i sve devojčice koje negdje s njima putuju i čim zamislim oktobar ispucan u slepoočnicu) i pitam se koliko bih suza prolijevala da ga uzmem sad opet čitati jer moja je unutrašnjost takva baš takva i nekad imam dojam kao da ću se utopiti a cijelo vrijeme mislim u glavi kako ovo nije pravo vrijeme za biti blue zvala me stara jučer kad je gledala na tv-u koncert zvonka bogdana i taman je pjevao jesen stiže dunjo moja pa sam sjedila na kuhinjskim pločicama i mrmljala zajedno s njom onda je rekla da mora poklopiti jer ide iduća koju voli hladan vjetar poljem piri, kaže a ja i dalje sjedim na podu s nogama na vratima i najradije bih ostala ovdje gdje je prohladno i tiho i ništa se ne događa zuji frižider i u džezvi se steže talog kave jer ondje gore gdje su ljudi sve se događa sve i ja sam u nekom momentu svemu tome rekla okej ja ću sada učiniti sve što mogu dizat ću se ujutro i ribati jabuku u heljdu i piti puno vode i odlaziti na sastanke i razmišljati koji je najbolji način da jednostavno više ne plačem kad čitam antića nego sve to uklopim u svoj život kao da je normalno pa pišem pitanja za književne večeri i igram se da sam s divovima na ti i petljam se stalno u život kao da sam ga stvarno htjela živjeti (a čemu je onda služio onaj amfetaminski božić, kad sam na benzinskoj posve razbuđena stezala ruku nekoj maloj i puštala da mi plate kavu njeni vršnjaci i zbrajala prste da saznam kako se vratiti kući i ona nova u kojoj sam vrištala i lupala po vratima i samo mislila zašto su svi hosteli ovog svijeta uvijek čitavu noć otvoreni i svaki luđak može ući unutra i bauljati okolo, ukrasti nešto s recepcije, razbiti televizor, ulaziti u sobe ne znam jesu li ičem služili i zar se doista još uvijek moram zatvarati u svoje mizerne traumice ili ih mogu pustiti da odplutaju unatrag niz taj život o kojem nekad mislim da pričam) nisam badass, kužiš, osim kad s koljenima u snijegu dozvoljavam da mi frend gurne prst u uho i pokuša me nagovoriti da propjevam osim još ponekad, minimalno, kad se ne mrštim nakon dugog gutljaja rakije u podrumu nekog ateljea u napuštenoj kući, dok se na platnu projektora vrte animacije, hipijice piju sokiće, a na golom podu se skuplja pepeo izgorenih slika (koje su i namijenjene da gore) i dakako, osim kad ti kažem da ti upravo razmazujem šminku po majici ali da znam da ti to voliš pa da to namjerno radim a ti takav mršav puštaš me da seruckam jer ti si zen (nisi, misliš da ne vidim? ali dobro se držiš) evo me kako bulaznim bez reda ali nemam sustav trenutno nemam sustav u glavi ni tebe ni sebe možda još samo onu ravninu bez granica koju sam uvijek imala i znala ju učahuriti u pupoljke makova ali čitam neke druge jezike i nisam ih spremna progovoriti |