|
random lullaby tripovi
ne pamtim kad sam zadnji put čitala antića (jer me zapeče grlo čim pomislim na žute vozove i žute ruke i sve devojčice koje negdje s njima putuju i čim zamislim oktobar ispucan u slepoočnicu) i pitam se koliko bih suza prolijevala da ga uzmem sad opet čitati jer moja je unutrašnjost takva baš takva i nekad imam dojam kao da ću se utopiti a cijelo vrijeme mislim u glavi kako ovo nije pravo vrijeme za biti blue zvala me stara jučer kad je gledala na tv-u koncert zvonka bogdana i taman je pjevao jesen stiže dunjo moja pa sam sjedila na kuhinjskim pločicama i mrmljala zajedno s njom onda je rekla da mora poklopiti jer ide iduća koju voli hladan vjetar poljem piri, kaže a ja i dalje sjedim na podu s nogama na vratima i najradije bih ostala ovdje gdje je prohladno i tiho i ništa se ne događa zuji frižider i u džezvi se steže talog kave jer ondje gore gdje su ljudi sve se događa sve i ja sam u nekom momentu svemu tome rekla okej ja ću sada učiniti sve što mogu dizat ću se ujutro i ribati jabuku u heljdu i piti puno vode i odlaziti na sastanke i razmišljati koji je najbolji način da jednostavno više ne plačem kad čitam antića nego sve to uklopim u svoj život kao da je normalno pa pišem pitanja za književne večeri i igram se da sam s divovima na ti i petljam se stalno u život kao da sam ga stvarno htjela živjeti (a čemu je onda služio onaj amfetaminski božić, kad sam na benzinskoj posve razbuđena stezala ruku nekoj maloj i puštala da mi plate kavu njeni vršnjaci i zbrajala prste da saznam kako se vratiti kući i ona nova u kojoj sam vrištala i lupala po vratima i samo mislila zašto su svi hosteli ovog svijeta uvijek čitavu noć otvoreni i svaki luđak može ući unutra i bauljati okolo, ukrasti nešto s recepcije, razbiti televizor, ulaziti u sobe ne znam jesu li ičem služili i zar se doista još uvijek moram zatvarati u svoje mizerne traumice ili ih mogu pustiti da odplutaju unatrag niz taj život o kojem nekad mislim da pričam) nisam badass, kužiš, osim kad s koljenima u snijegu dozvoljavam da mi frend gurne prst u uho i pokuša me nagovoriti da propjevam osim još ponekad, minimalno, kad se ne mrštim nakon dugog gutljaja rakije u podrumu nekog ateljea u napuštenoj kući, dok se na platnu projektora vrte animacije, hipijice piju sokiće, a na golom podu se skuplja pepeo izgorenih slika (koje su i namijenjene da gore) i dakako, osim kad ti kažem da ti upravo razmazujem šminku po majici ali da znam da ti to voliš pa da to namjerno radim a ti takav mršav puštaš me da seruckam jer ti si zen (nisi, misliš da ne vidim? ali dobro se držiš) evo me kako bulaznim bez reda ali nemam sustav trenutno nemam sustav u glavi ni tebe ni sebe možda još samo onu ravninu bez granica koju sam uvijek imala i znala ju učahuriti u pupoljke makova ali čitam neke druge jezike i nisam ih spremna progovoriti |