produbljivanja
(bez puno
frke)
neku večer
dok se poslovna kava razvlačila na šest sati u komadu i četvrto pivo
sve je postajalo usporenije i duže
i rečenice, i pauze
i pogledi po bircu, i pogledi u oči
samo su cigarete brže nestajale iz kutije
(a ja nisam uopće pušila)
i jedan se mali monolog omakao
mala predstavica o tome kako ništa nema smisla i kako su sve poslovne kave tri puta kraće – i onda spuštanje frekvencije i malo ironije
da se ne preplašimo
(a ne želimo
generalno
ništa)
pomislila sam da
bih mogla manje štedjeti ljude svoje volje
svojih sudova
mogla bih im natovariti na leđa više sebe
tko zna bi li me onda nosili uokolo sa sobom
a možda bih tad samo znala tko je slab
(to već nekad
mislim da
znam...)
idućeg dana shvatila sam još nešto
da točno mogu naslutiti tko oko mene bezuvjetno mora biti iskren sam sa sobom
a tko se može
izvlačiti
i tako živjeti
misleći da se ne vidi
jer dovoljno im je da grupa ne vidi
oni koji vide u svakoj se grupi moraju pritajiti jer grupe ne podnose istinu
(razumiješ,
zar ne?)
teški ljudi priznaju
lepršavi lažu
možeš li ne zamrziti ovu moju generalizaciju?
znaš da
znam
da
nije
tako
jednostavno
ali pusti me da ovog puta izreknem neki nesmotreni sud i
slušam vrapce jer zaspat ću
tek nakon što dugo budem mislila da spavam
(a neću)
Post je objavljen 23.02.2014. u 00:19 sati.