|
produbljivanja (bez puno frke) neku večer dok se poslovna kava razvlačila na šest sati u komadu i četvrto pivo sve je postajalo usporenije i duže i rečenice, i pauze i pogledi po bircu, i pogledi u oči samo su cigarete brže nestajale iz kutije (a ja nisam uopće pušila) i jedan se mali monolog omakao mala predstavica o tome kako ništa nema smisla i kako su sve poslovne kave tri puta kraće – i onda spuštanje frekvencije i malo ironije da se ne preplašimo (a ne želimo generalno ništa) pomislila sam da bih mogla manje štedjeti ljude svoje volje svojih sudova mogla bih im natovariti na leđa više sebe tko zna bi li me onda nosili uokolo sa sobom a možda bih tad samo znala tko je slab (to već nekad mislim da znam...) idućeg dana shvatila sam još nešto da točno mogu naslutiti tko oko mene bezuvjetno mora biti iskren sam sa sobom a tko se može izvlačiti i tako živjeti misleći da se ne vidi jer dovoljno im je da grupa ne vidi oni koji vide u svakoj se grupi moraju pritajiti jer grupe ne podnose istinu (razumiješ, zar ne?) teški ljudi priznaju lepršavi lažu možeš li ne zamrziti ovu moju generalizaciju? znaš da znam da nije tako jednostavno ali pusti me da ovog puta izreknem neki nesmotreni sud i slušam vrapce jer zaspat ću tek nakon što dugo budem mislila da spavam (a neću) |