|
u vlaku, ili sama s kavom i zadaćom pred sobom-
Znam da nitko ne može znati da sam tužna Ako to nikome ne kažem. ali onda kad me jako stisne, poželim upravo to, jer nekad samoća ima običaj činiti se tako beznadnom. pa prođe, jer nije. - Opet sam doma i opet pokušavam sve sakupljeno izliti iz sebe. Ne znam jesu li me svi lijepi trenuci čekali, ili sam ih si, u punom sjaju glupog izraza, vlastoručno priskrbila. (večer u autobusu uz kekse i kavu s brendijem, cjenike i pepeljare i sunčanu rivu, neke do sada nepoznate, a tako lijepe osmjehe, miris borova i pogled na vatreno nebo, ruševine, kovanice na dlanu, vrećice mandarina, zarobljene rečenice, meditativan pogled na stejdž, turske kave, limun i sol po rukama, pivo nakon kojeg spavam u autobusu, prste u staklenci subotom noću.) Ljudi se mogu naviknuti na sve, to je valjda ono ključno. Bune me te relacije dom-kuća-privremenost-odlasci-vraćanje i ne znam koju da na koji način prihvatim i kako da se programiram (iako pretpostavljam, to niti mogu niti trebam uraditi po komandi odmah sada odmah). Svako malo ostajem razočarana, ostajem oduševljena, ostajem ravnodušna, sve te supersvakodnevne, superljudske i superregularne stvari koje u svojim vlastitim trenucima znače vjerojatno krajeve svjetova i tako, sve ih nekako smještam u sebe, puštam ih da same s vremenom izgrade nešto korisno po moju ličnost. Umorna sam trenutno i nisam sigurna da je baš pravo vrijeme za post, ali nema veze. Ako se dogodi neko bolje, nema problema, slušam se u zadnje vrijeme. (eh sad koliko je pametno slušati baš svako nadobudno i osjetljivo javljanje svog unutarnjeg glasa, o tom po tom) - Još samo da skupim energije biti ovih dana tu za svakog za kog trebam biti... Još ako mi ostane vremena i za malo samovanja (samo-kafenisanja, samo-druženja, samo-čitanja i tako to)... preambiciozno. Malo je vremena, a ja sam svestrana djevojka (XD), koja sve strane pokriti ne zna i, s obzirom na prijašnja iskustva, ne može, pa ću zakinuti ili sebe ili nekog drugog a samim time opet sebe, kako god okreneš, ovi bijegovi mogli bi mi se još i obijati o glavu, ali nema veze, mislim da ću se naspavati, možda se doista probudim samo sa željom da se napijem pa ću zaboraviti na sve ove moralno-društveno-umno-psihičke dileme. - Moj izbor faksa? Neki bi rekli izbor za osobni gušt, ja bi se valjda složila, rekla bih izbor kao reakcija na vlastitu osjetljivost i unutrašnjost, izbor barem u trenutku biranja iskren (što mi se čini ljepšim nego nazvati ga pravim, jer to nikako još ne mogu znati). - Krećem se među različitim dijalektima, kretnjama, ekspresijama lica, željama, karakterima. Među reklamama, skupim pekarnicama, plakatima i tračnicama. Među pozivima za ovo i za ono, među ignorancijom, prepotentnosti, štreberajem, lijenosti, nemarnosti, ne znam jesam li ja išta od toga ili ću, ako već nisam, ubrzo postati. Pitam gdje su ti prijelazi kad vidiš da se mijenjaš (na ovaj ili onaj način) i možeš li išta zapravo priželjkivati ili si planirati. Samo da ja zadržim sebe, onako u jezgri, koja će privlačiti poput finog magneta sve ono ljudski i lijepo što treba privući i sve ok. - (imam još tog u glavi, al mi se spava) |
|
zanimljivo mi je što sada, kada sam pobjegla kući, uopće ne znam ocijeniti jesam li se snašla i jesam li snažna, mogla bih reći da nisam jer sam uostalom objeručke prihvatila mogućnost bijega, makar i privremenog, posve kratkog, ali sve samo ne zanemarivog.
svejedno, ako i nisam toliko snažna da mi bude lagano, ipak sam dovoljno snažna da ostanem osjetljiva za unutarnji glas i činim ono što osjećam, jer samo tako mogu doista biti bolje, što i jesam. pa makar proces i bio kompliciraniji. u trenutku se u meni mračilo, bilo mi je strano sve od zraka u meni i oko mene, pa do pojma ljudi, uličnih svjetiljki, večernjeg neba ili izgovorenih riječi. kao da sam promijenila dimenziju, u trenutku se na mene mogao srušiti sam dragibog, mogla sam zaboraviti pokretati se i biti prisutna i komunicirati. u drugom trenutku osjećala sam se dobro i ugodno, nije me dirao pojam stranosti, grad je bio moj, znala sam pločnike i aute i mogla sam postati prijateljica svakome tko stoji u redu do mene. ne znam točno na osnovu čega mi je raspoloženje variralo, ipak, jeo me kozmos ili sam se možda sama jela. možda se sve preokrenulo kada sam izašla iz kupea petnaestak minuta prije moje stanice i, s teškim ruksakom na leđima i torbicama preko ramena jednom rukom vadila lupocete i vodu i pila to onako naslonjena pod svjetlom hodnika u vlaku. možda jer sam kod kuće u prvih pet minuta ispričala sve, pa i ono najnevažnije, a onda se još pod temperaturom malo napila vani, po prvi puta ne u velikom društvu nego samo s jednom osobom, drugačije i drugačije me boljela glava i drugačije sam bila prisutna u poznatoj i staroj sceni i možda čak i zato. možda jer si mogu odvrtiti mnogo filmova i možda je slika zastala baš na nekom kul. sada, zaista, ne znam točno jesam li snažna, ali znam samo da je bolje, da je. osjećam se lijepo. znam da će mi se svemir srušiti na glavu još hiljadu puta. ali u redu je, nekako udišem ono gdje jesam, udisat ću i ono gdje ću biti, pa mora biti dobro. ne znam je li to uranjanje ili odmak, sve to što mislim i činim i zbog čega će biti bolje. čak mi se i piše, osjećam noć i dan i druge ljude ondje s kojima izmenjujem sebe i njih i to mi se na svu sreću jako često čini tako sigurnim i ugodnim. stvarno znam da će mi se svemir srušiti na glavu. možda već i je koji put. Uz Dido atmosferu vežem nesvjesno svijetle traperice i doista moram kupiti što prije jedne, jer su one stare stvarno nenosive već. Nego, ta Dido atmosfera mi je krasna i zamišljam, osim traperica, u glavi neku plavičastu maglicu i isječke iz prostora i volim ju slušati, zaista. neću se ni raspakiravati, moram prihvatiti svoj stari prostor kao prolazni. i moram poraditi na svom pisanju, moj poziv to iziskuje :) |
|
Tužno je, kad shvatiš koliko je tvoja priča nebitna onima kojima ju pričaš, kad shvatiš da ne vidiš načina na koji objasniti koliko je važno i teško i tužno.
Razočaraš se kad shvatiš da je tvoja priča prepričana dovoljno puta da ne dira više nikog. Ne znam, imam osjećaj da omalovažavam neke stvari pokušavajući nekome dokazati njihovu ljepotu i beskrajnost. večeri u vlaku ili drhtave sms poruke ili ono bok, nikad doista posljednje i nikad dovoljno važno da te ubije, ali uvijek dovoljno da te samo malo ošamari, stepenice na ulazu u tramvaj, spuštanje pladnja na stol menze, tihe siluete kuća uz cestu i teški, isprekidani obrisi kapija bojim se gledanja u svoju staru odjeću koja mi se čini nepoznata i ono kad ti prepričava neki koncert koji je bio doma ili kako su se napili ili nešto tako svakodnevno i bezvezno najviše se bojim riječi razumijevanja koje su tako beskorisne jer ih upućuju oni koji ne razumiju i zato te tjeraju da ne znaš prezireš li više situaciju ili sebe ili njih da mi kave postanu nepoznate najviše najviše onog osjećaja kad je nešto tuđe, a to nešto je sada jedino tu. * Zapravo vidim da sam se stavila na čekanje. Toliko bi tog trebala osjećati, a isključila sam se. Pomalo sam kao prazna za ono neko treperenje, ali sam mirna. Sudjelujem u svemu, ali me ništa zapravo ne pogađa i ništa zapravo ne mislim. Zapravo je to samo mehanizam koji me drži na sigurnom, jer strahovito dugo nisam bila apokaliptična, a okolnosti su nekako baš savršeno prikladne sada. Pitam se koliko me doista usrećuje to što sam voljena (na ovaj ili onaj način) i zašto to uopće dovodim u pitanje. Šteta je kad primijetiš koliko si spreman zaboraviti ono lijepo što imaš radi nečeg nepoznatog i vjerojatno nevažnog. Tako je privlačno gubiti kontrolu. Što se tiče odnosa s Ljudima, idealno bi bilo kad ne bi bilo pristajanja, dopuštanja, sporazuma, kada bi bilo jedno jako željenje i (začudo moguće na razne načine) poklapanje. * I još, značajni pogledi su redovno kobni. Ono kad i osmijeh i razumijevanje i privlačnost vidiš samo u očima i pokazuješ samo očima. Osobno vjerojatno preuveličavam tu stvar s pogledima, a ponekad se doista i sama nadam da to što naslućujem krivo naslućujem. Ili da si pak netko kriv ne dopusti laskati na osnovu mog pogleda, jer ponekad gledam u nekog ali zračim ono namijenjeno drugome. Ali, naposljetku, stvarno je ludnica kad se pravi lijepi pogled s početka poklopi s onim što se dogodi na kraju i suprotno je naprosto razočaravajuće, koliko god prešućeno (ili čak i nesvjesno) to razočaranje bilo. * |