|
Kao, meni se piše...
Ne znam što je točno, znam da su stvari prilično jednostavne i ne znam frustrira li me upravo to ili možda ono što nikako da mi se pred tom jednostavnošću napokon malo više razbistri... pa da ju i ja zgrabim malo iskrenije.. Prolazim kroz tako klasične faze da sam sama sebi smješna. Lijepo mi je u biti, i ljudi i grad i okupacije... Ne znam ni što napisati, ova kičmanovićanska tema tako me već opterećuje i rasterećuje i smije mi se iz ugla da je to sve skupa loše po moje pisanje. Stvar je u tome da se nema tu što puno reći. Prvo me sve probada dok slažem odjeću u ormar, svoju odjeću u svoj novi privremeni ormar, većinu svoje odjeće, odjeće koju sad nosim u drugoj dimenziji za koju se trebam strpiti, makar još samo mrvicu, da postane i ostane moja. Zatim me obuzima mirnoća i sve je jasno ko jasan dan, bez da o tome trebam ili znam išta reći. Onda nas dvije kao sjedimo na klupi ispred ulaza u moj paviljon, posutoj zrncima bijele žbuke, ja u trenerci i vansicama nataknutim na noge koje mi je stari krišom zašnirao u iks iako zna koliko to ne volim... pa je hladno a mi sjedimo i ona puši i pričamo o starom društvu i opet sve podsjeća na nas nekadašnje, udubljene u ono čime se zaokupimo, stvaramo krugove i asocijacije oko sebe i oči svijetle od onog što naslućujemo, odovojeno ili zajedno. Onda se desi početak neke samotne večeri i sve mi izgleda bezizlazno, pa odbijem ponuđeno društvo koje mi kuca na vrata, ali sa smješkom i 'nekim drugim putem', naravno, pa mogu recimo samo sjediti i tipkati i opet mi se pred glavom bistri. I tako, jedno za drugim, nekad u pravilnim izmjenama nekad pak naizgled potpuno nasumično, redaju se te amplitude, momenti vjetrova i šumova, onog običnijeg od najobičnijeg i onog kozmičkijeg od zvijezda i tako... Moje pisanje negdje je oko mene, samo nikako da mi se zadrži u prstima napokon. Do tad se budim pod zelenom dekom, pogledom tražim radnike po skeli pokraj našeg prozora koji još nema zavjese, zatim uključujem nedopušteno kuhalo u struju i šuljam se do kupaone da nikoga ne probudim. Zagrebački jutarnji zrak za sada obožavam i pronalazim par primjeraka s plejliste koji uz njega odgovaraju skoro pa neopisivo dobro, slušala ih ja pažljivo ili pak slagala neke sasvim druge rečenice u glavi. Kaže Marina da je odlično što se vozim svaki put preko mosta i totalno pogađa. Barem dva prekosavna pogleda dnevno neizbježno se uvlače i slažu u mene. Ne tražim osobite misli ovih dana, samo puštam one pri vrhu, da se eto malo razliju... Kad se slegne to što se sada skuplja po površini, zahvaćati ću malo dalje, radit ću nešto sa sobom malo pomnije... Za sada mi je stalo tek... ostati, tako nešto. |