|
dok ja natipkam što mi je na umu (ili negdje drugdje), već će proći ponoć, pa ću moći reći (poplavili me ć-ovi) da je ovo najpraviji prednovogodišnji post.
eto. ne trpam si vrijeme u cjeline od 365 dana, kao i nitko drugi ne bih to mogla ni kad bi htjela, samo bih možda voljela namjestiti jedno ogledalo iza leđa i onda si, praveći se lukava, pogledati preko ramena i uhvatiti ono nešto što mi u zadnje vrijeme redovno bježi iz oka kad se poželim... opisati. zato se sjetim da, da je riječ o alisinom ogledalu, ne bi morala nikoga varati niti loviti samu sebe, nego bi, možda s rukom u ruci iza leđa i razvezanim cipelama, prošla s druge strane. to je ono što nam fali... * ova godina... ma, bila je presvakakva, ne zanima me sada. vidite, stvar je u tome, malo smiješno, da sam se, dok sam razmišljala o potencijalnim crticama u nekom vlastitom rezimeu, najviše i najljepše sjetila upravo... pizdarija. a zapravo... pravih stvari. tek mi sad primjerice dolaze do glave sve stvari sa tamo nekom završenom srednjom, nekakvim diplomama, prilično uspješno upisanim faksom, preseljenjem, ovimonim. one stvari koje ću ionako kad tad morati staviti na neki papir, meni nebitan, formalni i dati ih nekome, meni nebitnom, formalnom. font12timesnewromanproredjedanipolpazitenamarginemolimvas. sve što mi je prvo padalo na um, a nije ni jedno od ovoga, piše moj životopis, onaj pravi, nikada zaista složen, intiman, ponegdje pošaran, nekad polijepljen, drugačiji, a uvijek s mirisom samo, pa, dunje. moja prava autobiografija spremljena je u stotinama započetih dokumenata u mom kompjuteru i nikada ju nitko od (i osim) mene neće trebati. * zar ne biste nekad voljeli da možete pisati popis u krugovima, da nema nikakvih strašnih rednih brojeva, da se ne morate redati u nizove koji su uvijek tako nepošteni? da se možete izvijati i uvijati i jedino kud možete stići je centar? . primijetila sam koliko je nenadmašan osjećaj kad netko vjeruje u tvoje mišljenje, kad te toliko pozna da vjeruje da je nešto super samo i jedino jer ti kažeš da je super ili da zna da će se u nečemu razočarati samo ako ti kažeš 'razočarat ćeš se vjerojatno'. i obrnuto je najzakon, ako ne i više, kad mi ova mala kaže taj film je baš onako a ja znam da je taj film baš onako. mislim da se ova stvar čini tako uobičajenom, a zapravo je prilično izuzetna. u silnom veselju od mnogih muških prijateljstava, shvatila sam koliko je taj led tanak. ostajem sretna, ali oprezna, jer ima dvije vrste odjeba koji se uopće ne mogu i ne smiju natjecati, ali jedan često preuzme sve sebi. u prijevodu- koliko uopće vrijede prijateljstva u kojima netko nešto dodatno očekuje? shvatila sam da je jedino u čemu se doista vidim- pisanje. jedini oblik izražavanja koji je doista i sasvim moj je pisanje. izražavati se moram i zato pisati moram. ne pišem dovoljno dobro, daleko sam od bilo kakvog potencijalnog erudita, ne baratam riječnikom dovoljnog opsega, ali mi se riječi i rečenice vrte u glavi, neprekidno. izgovaram u sebi, znam točan ton i melodiju i glasnoću i točan tok i tijek i znam da ću morati puno raditi, ali bojim se da nemam više od ovih nekih stihova, čegaveć, koji jedino tako mogu teći, a ne vidim ih nigdje nigdje gdje bi ih netko drugi uzeo. gubila sam se mnogo, vikendima, večerima, možda ne toliko mnogo koliko jako, zagrlila sam gubljenje kontrole najraširenijim rukama ponekad, pa cijenila korist od toga svega, koju nikad nisam znala ispričati ni složiti ju, ali kao znala sam da je ima s druge strane najviše na svijetu željela sam mir mir mir, a još nisam na tom mjestu. samo da ispadanje iz kontrole ne postane konstanta, a neće, imam osjećaj da sam izvorno ipak štreberica*, možda me nebi primili u svoje bratstvo jer bi im se tu i tamo sigurno ispsovala u vječito pozorna lica. (*naravno da štreberi nisu ljudi koji uče ili vole učiti, nego... štreberi. ko kad kažeš seljačine a ne misliš na ljude sa sela.onaaaak) nasmješim se svojim slomljenim ogledalima i lampama, pogužvanim knjigama, upropaštenom trudu i izgubljenim šalovima i mislim si probat ću ne više. trebamo se više paziti, ili čuvati, kao što je marta, da nema boljeg, rekla. po meni su tolike stvari prirodne, ne razumijem gdje su. želim vam da ostavite cinizam u nekoj najdonjoj ladici. tu i tamo ga dohvatiš kad ti je dosadno pa se malo jakosampametan nasmiješ i šutneš ga nazad, u guzicu. ljepše je bez. želim nam svima skupa da vjerujemo da se trud isplati. da se trudom ono što se čini besmisleno može pretvoriti u nešto smisleno. mislim da je jako bitno poželjeti nam da se znamo pomiriti s nečim kad je to doista jedina opcija, ali da isto tako znamo ne pomiriti se s nečim lošim ako to ne moramo. to je vjerojatno još teže. jako je, jako teško raditi nešto što doista vjeruješ. jako je teško uopće doista vjerovati. toliko smo zamazani danas, razbistrava se baš rijetko. da mogu spremila bi te momente u lance, da ih mogu pogledati kad mi je baš jako mutno. ne mogu, naravno, pa moram čekat novo razjašnjenje. i onda se uhvatiti, o da, kao pijan plota i tjerati... nemam pojma. sjetim se par dobrih sms poruka u prošloj godini, najsmješnijih smjehova, razmazane crne olovke kad sam malo pucala, sjetim se tako nekih ljudi i akreditacije s festivala kojom danas obilježavam gdje sam stala u knjigama. svačeg se sad sjetim. neću tako, ne da mi se, nije tome mjesto ovdje. najbolji pjesnik s kojim sam se sprijateljila do srži je antić (kojeg se usuđujem preporučiti, ona me podsjetila da bih možda i mogla, malo sam si već dosadna jer ga puno spominjem ali kad bolje razmislim krivo bi bilo da ga ne spominjem jer zaslužuje), jer je neizmjerno pametan, sjaji ko zvijezde, zna sve, topao je, pjeva djeci a trebali bi ga čitati odrasli, možda bi i naučili nešto, da samo dopuste. e vidiš, i to je važno. dopustite da vas drugi uče. loš mi je ovaj post, došao je s lijepom namjerom i neslavno završava, al nema veze. jebeš formu kad je sutra žurka :) |
|
demit, sama sebe zapanjim koliko me i dalje sranja mogu rastrojiti.
umirem za pisanjem, sve što proizvedem ne znam smjestiti ovdje ili pak, još bolje, sve mi je nekako primjereno jedino staviti ovdje. tako da... nikad ništa. super je, bacit ću se u nebo, sve me baca, pa i, sve u svemu, ne bi trebalo biti tako teško. sad prva rečenica na repeat... imala sam tu neke riječi koje sam htjela podijeliti, sad eto, čisto da ne stoji više stari tekst. čekam sebe mrvicu razboritiju, bit ću već ujutro, obećajem. večer je jednostavno bila preduga i pre... pa, presubotnja. repeat repeat. a sad, ostavimo neke stare, neke malo kao slabe sebe... do sutra, barem. kavica za dobro jutro. i bit će dobro :) |