|
Možda sam rekao da on ponekad baš i nije potpuno po mom ukusu, ali čak ni ja ponekad nisam potpuno po svom ukusu, nije to neko merilo...
Svako malo gasi se po jedan dječji smijeh u mojim žilicama. Svačije Zvončice umiru, ali što kad umre baš tvoja? Nije, šušti mi iza vrata i dodiruje leđa. Pucketanje me podsjeća da smo još ovdje. * Što kad prihvatiš život na mjestu koje nikad neće biti tvoje, postaje li automatski cijeli svijet tvoj? Znam da postaje. Što još znam? Znam da postoji razlika između 3,49 i 4,99. To je doista jedna od onih stvari koje čovjek proživi šuteći i grčeći prste oko mobitela dok mama pita jel imam sve što mi treba. Ionako je istina uglavnom tužna, kažu? Inače, imam, ali stvari zapravo nikad nisu bile jednostavne, osim onima izabranima, iako uopće ne znam mogu li ih zbog toga nazvati i sretnijima? * Zamišljam se kao mazohista koji cijelu noć sjedi u turskom na krevetu, a nakon nekoliko sati linije kojima podvlači ono bitno su jednako ravne? Ja sam zapravo ona koja se prejeda, dubi na glavi i svako malo zaspe, ali gle, nekako sam uvijek na kraju ispadala prilično u redu? Ne sređeno, ali u redu. SREDI SE je ionako najlicemjernija rečenica na svijetu. (iza koje svi često tako s guštom stojimo, doduše.) * Odustajem i od forme posta, i ona mi je postala preteška u zadnje vrijeme... -i nije im smetalo što ne vide put, jer puta nije ni bilo. (đorđe b.) |