|
uvijek kopipejstam, s izmjenama.
nego, nešto, bolio me nedavno šimićev, da, onaj, vokativ. imperativ je zapravo molba, pazi je tako tjeskobno, tako molećivo. zar nije? kao zadnje što možeš dati, reći drugome. pazi, nježno, tužno. zamoljeno da ne ideš malen, tako... maleno. ispod zvijezda, tiho za kraj. danima sam tražila riječi i glasove kojima ću opisati izrečenu rečenicu. imala sam jedan dokument, jedan sasvim davno spremljeni, sa samo ovom rečenicom. prije nije bila toliko važna, prije mi je bila premalo važna. nedovoljna. onda me boljela. stavila bih ju među one kroz suze izjecane metafore a ne neke s ponosom pod šeširom i dubokim udahom izrecitirane u nebo, ne, nego isplakane. vjerojatno bih plakala taj stih s vremena na vrijeme, sebi i ljudima koje gledam ili slušam i želim im sve dobro ili samo slučajnim poznanicima koje su se te noći zatekli za istim stolom. zaklanjala bih lice i kosu slijepljenu uz čelo i hvatala dah i posve drhtavih koljena zaboravila bi paziti na pokrete. bila bi tada možda neka usta u jednom O i neke oči s ornamentima sumnje i svega što čovjek ikada može znati. zaboravim sada ono isfucano i zagubljeno i istina je stvarno- velike stvari su male, male su velike, velike su male, male su velike. važne stvari nekada bi se doista trebale probati ne izvikivati ne, nego, polako izreći, onako, meko i gorko, onako kako tuga pripovijeda, jer ona je oduvijek bila tiha. važne stvari zaslužuju krokodilske suze i gušenje u jastuku, dopustiš si tu i tamo bol zbog neke mudrosti i ljepote s kojom ne znaš i ne možeš i ujutro se probudiš s jednim kotačićem na drugom mjestu, ili u drugom smjeru- |