|
ili me razjebe i do krajnosti iznenadi slučajni razgovor s naizgled groznom osobom koja se zatekne u mojoj sobi, pognem glavu zbog starije pameti, zbog osmjeha i pogađanja svega što imam za reći.
ili provegetiram nekoliko dana upravo kad sam na vršcima svog intuitivnog osjećanja. Ili bivam osamljena, premalo osamljena, pretiha, osvojena, razočarana, pomirena uvijek se sama noću vraćajući istom putanjom, manje ili više pomućenog uma, čekam imaginarne autobuse koji me, neznajući kako, dovoze doma, utihnulu, umornu, svejednomije. sve to, nekako, pisala sam doista Neke Stvari, ne znam kako selektirati, a imam potrebu (zamisli, doista imam!) i želju da ih vi pročitate. i, odmah sada odmah, nije bitno, doista nije bitno što je točno, što nije, jer sve, barem za sekundu jest ili bilo, ne želim krive komentare, ja ih ne bi mogla podnijeti, stvar je u maglici koju sabirem tijekom vremena i koju jedino mogu ovako prosipati, dok se ne skupi, jednom, pa iznova... Hvatam savršene kompozicije, i osvjetljenosti, kao od šale. Ja ih znam, jer ih osjećam. Izgovaram redove, savršeno duge ili kratke, Savršeno promukle, tihe, zaobljene. * nedovoljno lijepa da bi oborila Privlačne, osim onih pijanih, naravno, nedovoljno načitana da bih pratila Kompetentne, da bi potakla novu misao, nedovoljno logički brza da bih zapitkivala Inteligentne, i nikad ne zaostajala /minutama, satima, danima/, nedovoljno zainteresirana da ne bih zaspala i zaboravila na Koncentrirane, nedovoljno kontrolirana da bih šutjela sa hladnokrvnima, nedovoljno neobična da bih čučala u crnoj rupi zajedno s Umjetnicima, nedovoljno luda da bih vrištala s Oslobođenima. grozim se kad primijetim da sam prosjek. da sam doista, doista, nakon svega i nakon svih, nakon cijele mene i cijelog svemira koji sam željela da sam doista nedovoljna da sam, kvragu, (zar stvarno?) prosječna. skliznut ću možda do četvrtog kruga pakla, grcat ću u uvalama (ne utapati se), plakat ću po prozorima, ne oblikovati misli, ne poludjeti dovoljno da slomim sve žile u tijelu, svom i tuđem, mirovat ću do prvog trzaja, a onda pobjeći /hipersenzibilna, moje svjetlo i moja tama/ zapravo, sve, tako jednostavno i nesretno jest- nikada neću biti u srži, zar ne vidiš. * prije par noći courtney mi je opet došapnula da više nikad ne želim nešto nakon što to dobijem i ja sam se uplašila za svoju dušu i za sate koji će, makar ponekad tako zabavni, ostati sami. samo, u svim silnim večerima i zvijezdama, promakla mi je ona druga, recipročna ili potpuno svjetlosnomgodinom udaljena, a možda jednostavno manje bahata strana iste vage- ona teorijska mogućnost da ono što želimo ili ne želimo ili, najčešće, više ne želimo preuzima subjektnu poziciju, glavnu riječ, pravo izbora i ne želi više nas. nesvjesna te potencijalne zajebanosti, do trenutka kada se počne događati pred mojim očima, tako da ni njima više ne vjerujem, pa nek su i najviše moje na cijelom svijetu. možda je to ljudska prirodna nužnost. gubiti zanimanje kada si željen, dobivati ga u štetnim količinima kada postaješ nebitan- sranje bez kraja. no, i takve tjeskobne klackalice imaju jednu spasonosnu i prekrasnu karakternu osobinu- ili nekako u istom času osobe s obje strane dodirnu vrhom prstiju tlo, pa se zaustave, s očima u istoj ravnini, i cijela igra tada prestaje jer nema više ničeg drugog bitnijeg, ili se pak, čitavi sistem na sve strane razjebe, drvo se uništi, klinovi iskoče iz svojih ležišta, guzica ti sklizne na pod i posve je, posve svejedno jesi li gore ili dolje, daš ruku prvom tko ti ju pruži da te podigne. * Nisam dovoljno apstraktna, previše vjerujem majčinim kretnjama, važnosti telefonskih poziva ljudi koji nikada neće biti dovoljno svemirski (ili su možda doista najsvemirskiji na svijetu, ali to nikada neće biti priznato), previše lako odustajem, širim šake i Puštam sve što sam oduvijek ionako više željela nego znala. Želja za inteligencijom toliko finom Poput paučinaste haljine Želja za logikom tako nemilosrdnom Da odustaje sama od sebe, Želja za razumijevanjem tako tihim Da utapa cijelo, ali baš cijelo, cijelo postojanje. I ne znam, ali oduvijek mi se činilo, Da je veltšmerc vječan i da je neizmjerna mudrost uvijek neizbježno i nepregledno blaga. |