|
Petkom navečer vraćam se s piva, sjedam u turski na krevet, grizem jabuku i naginjem hladnu kavu koju nisam stigla, ili sam zaboravila popiti.
Otvaram knjigu, palim laptop, prolazim prstima kroz kosu i smišljam si, razmišljam si život. Gledam u Klimta ispod stare narančaste stolne lampe i smiješim se žutome, potom zelenome, potom svakom malom krugu i kvadratu koji mi se zavlači pod nokte i gornji sloj kože, i onda isijava još danima. Promatram zrake ekrana, plavičaste fotografije koje se razvlače i svlače stakla, plahte, odsjaje na prozorima, spuštene poglede odlutale poglede, potom iznova zrake ekrana, pa spuštam glavu na jastuk, i osluškujem krevet. Smišljam si i razmišljam, život, neprekidno. Petkom navečer lijepo je ne biti ponekada zarakijan za visokim stolovima, iščekivati neku dubokonoćnožestokopopijenuvolivolime apoteozu, i gurati prste u svoje dubokomodre plahte, pritiskati prekidače na svojim staronarančastim svjetiljkama, gristi usnice na svojim jastucima, grijati se zrakama svog ekrana, maziti stranice, voljeti tipke i dogovore, namještati budilice i slagati kovanice za jutarnju kartu za autobus. Ne znam što je ispunjen život, oduvijek me ta tema zanimala, Ovijala mi se oko zapešća i stezala ih, zaustavljala moje krovotoke, svaki dan po jedan, i barem jednom, penjala se po prsnoj kosti, tako da osjetim svaki maleni dodir njenih šapica, podmuklo mekih, što je ispunjen život i što je ono kada nakon cijelog dana u jastuk samo duboko udahneš i misliš si ne misliš si jer si ispunjen, mačimegod. Subotom navečer me, s druge strane, nije bilo, osim u letu i pokretima i saginjanju glave da mi ne gledaju razbježane iskrice, razmazana crnila, krive osmjehe i nabiranje obraza. Ili nema više nema više naše birtije, kao i uvijek, ili izmjenjujemo decilitre i hvatamo se u smeđim, pometenim valcerima, Obgrle me sa tri strane, podignu, pjevaju Balaševića u lice u uho u ruku u leđa u večer. Vučemo se za rukave, vodimo se šapćući si prijateljstva, zaspemo na stolicama, u iskrivljenim vertikalama i tupim kutevima, ogledamo se i smiješimo, guramo i odgurujemo. Ne znam što je ispunjena večer, što je ispunjen dan, što je dobar vikend što je dobro putovanje mislim da stvarno ne znam zapravo znam jako dobro to je ono kada sam nasmješena i mirnog srca Možda su vremena drugačija možda sam ja drugačija možda su mjerila metri crtice na skalama, utezi i radari Možda pale na neke sasvim druge valove i frekvencije Možda mi četrdesetosmo čulo u posljednje vrijeme spava prekomjerno i meni je sve teže razlučiti spontano od namjernog, reakciju od akcije, pa i željenje od žuđenja, gornju i donju točku simetričnih amplituda, amplitude uopće ili samo ravne crte, krugove i da li se šire šire li se Možda su moji parametri ugasili svoje strojeve, možda je stvar u proljetnom umoru ako nam zimski san već više ne prolazi Ali ja ovih dana doista tako malo toga znam, doista ne znam što je što i tko je tko prije nego zaspem, pa bilo to od težine pokrivača i dugih redova, ili od težine čaša boca i koraka i pjesama nekako stvarno ovih dana ne znam o čemu se radi kada se radi o meni o onome što te kobno preplavi ili se pak širi po tebi toplo i polako pa si opet sav obuzet nemam pojma jesam li obuzeta i kako i kime i čime i jesam li I to s ispunjenošću možda me malo muči, možda samo malo jer, ne može doista mučiti ono što zapravo ne znaš. i tako... u biti, Nedjelja je navečer, inače, trebala bi malo preslagati odjeću, okretati stranice jer faks ne bježi, a i zašto bi bježao, a ni ja ne bježim, pa eto, zapravo je ovo sasvim jedna lijepa nedjelja, uopće nije bila za umiranje kao što kažu idijoti i valjda se cijeli svijet slaže, zauvijek, i ovo je sasvim jedno pristojno nedjeljno veče, prije nego zaspem, što bi napisala? A da pustim jednom jednostavno, možda i ono pusti mene? |
|
intermezzo-
voljela bih sanjati kućice na drveću, crvene krovove, ljetne ulice i imati vremena uvijek iznova umrijeti, reći jao obaraš me i protrnuti svakog dana barem jednom, kovati svoju upornost u vjerovanju u svakodnevicu reći jao stvarno me obaraš past ću pod stol voljela bih mokre usne u pjeni s piva i prstima obuhvatiti neke podlaktice, potamnjele i sanjati drveće, i kućice na njima, ljeto i crvene krovove zaspati s rukom koja dodiruje tlo, mazi trave i dubi polukugle u vlažnoj zemlji slušati plavi zrak i padati pod stolove vjerovati danu ili tebi ili barem sebi voljela bih komadiće kamenja među odjećom, savijene stranice koje predu pod dodirom, narančaste lopte u kutevima soba, pod kojima ću naginjati glavu nad jastuke ili nad tebe žmirkati pod kišom drhtati od sigurnosti zbog sati, zbog jutra, zbog tebe ili sebe barem. |