|
dugo nisam spontano ovdje dosla, dugo nisam uopce dosla i zao mi je sto zaboravljam koliko je bitan cvor ovakva jedna siva stranica i koliko je ona ja. s druge strane mozda zakasnem na faks ili zadacu ili zivot ili spasenje jer mi je nuznije napisati se,
deus ex machina smijali smo se kako je soba znala mirisati na melankoliju pa smo se smijali kada sam znala reci da vise ne znam niti biti depresivna nekako smo se u biti osobito smijali dok su nam sobu preplavile musice a ja sam cviljela zbog vrucine, u plavom indijskom plastu, s vatom na trepavicama i okupana nervozom. cesto se smijemo svojom melankolicnom sobom. moje su krize one neprave, mozda su one najpravije samo me nije briga, najprostije onako kada ne znas sto sa svojim minutama kada ti kazaliste uljepsa trenutak ali to zaboravis, kada ti drugi ljudi uljepsaju dan pa i to zaboravis, kada te recenice preporode i zaborave se kada crtas i gubis crteze i kada zaboravljas svoju ljepotu i osjecas nekorist i vakum. valjda onda kada malo spavas malo ucis malo podjes u menzu malo se smijes i iskaces iz svojih kontura kako bi promotrio kako sve curi a ne znas gdje curi. moje su krize oduvijek bile one neprave. voljela bih opet bubnjati, nemam bubnjeve, voljela bih pomoci u azilu a njega su zatvorili, voljela bih pisacu masinu a ne znam kako do nje, voljela bih nesto saditi a ne znam gdje i mene sve to izjeda mozda bih voljela i ljubav znam da to zelite cuti ali nikada ne prepoznajem volim li ljubav ili covjeka ili ludost ili samo zudnju ona koja nema objekt ona koja nije zelja ona o kojoj smo ucili ona o kojoj imam biljeske u biljeznici ona koja zudi za samom sobom. kasnim jer pisem, ali tu otprilike izranjaju sustavi vrijednosti koje bih voljela malo cesce izvuci tako ogoljene. ako nikad nisam voljela rizike oni najsitniji mogu te dovesti do otkrica sa svih krajeva lanca, od toga da je posve crna kava zapravo bolja od iceg, do ponovnog otkrica tragicne i neizljecive socijalne osjetljivosti u svojim stanicama, do nove muzike koja razara, do jutara, do izljecenja dosadom, do kratkotrajnih iluzija koje se posve same pohranjuju u ono sto si ti. unistavaju me tjedni kojih se ne sjecam, unistava me manjak fotografija i koncerata, ne znam zasto ali pozelim plakati pozelim zaspati i pozelim se vracati, a to je ono sto u svakom drugom trenutku zelim najmanje od svega. (vracati se) zapravo je ovo sasvim lijep zavrsetak proljeca, sasvim lijep pocetak ljeta, sasvim jedan neobican procjep i uvod i rasplet i zaplet i zapravo je lijepo, ali iziskuje osjecaj nemoci sam sa sobom, onaj koji prezirem i kojeg se bojim do kosti i jos vise. sada mi se cini sasvim obarajucom subotnja noc kada se cimerica budi dok pokusavam uci u sobu i poskidati sminku i potom ona, onako nakon kratkotrajnog sna a ja onako nakon kojeg piva i pod svjetlom televizije koju uvijek zaboravljamo gasiti bespomocno se uspravljamo u krevetima i protestiramo protiv shvacanja ili neshvacanja donnie darka u biti, ne znam zasto se toliko pribojavam za sebe previse. mozda svoje neprave krize kada me muci manjak identiteta manjak obistinjenja tog identiteta ubuduce moram sjeci malo revnije, cim me obrgle, sjesti na pod s anticem, igrati kosarku ili prepravljati tekstove ili pocrnobjelivati fotografije, prati odjecu ili otvarati ovakvu sivu stranicu pa makar zakasnem i na vlastiti posljednji sud, sustav vrijednosti, onaj za kojeg me sinatra podsjetio da je ipak posve moj, ionako je pravi, to sam barem jedino uvijek vjerovala. ako vec ne tim glupostima kada se ne sjecam svojih tjedana, tim bas glupostima. |