|
ljeto uvijek ostavi dovoljno praznog hoda da bi sami sebi bili lažni, onda se uplašim za svoj moral jer potajno i izdosađivano počinjem prezirati sve što inače mazim prstima čuvam u toplini stanica,
sve kućno i sve domaće što naučiš prevladavati kada se odseliš i kada si veliko dijete vidjelasamsvijetasadamijeovdjeskučeno, a znaš zašto, jako je istinski jako je lijepo ali djeluje kao ništa jer ne rastapa srce poput nekog dubokog posla ili ljubavne avanture, samo, većinu pronalazimo kada ne tražimo, a čovjek se smiruje tek nakon tjedana čudnosti. (ljeto uvijek ostavi dovoljno razmaka za sve.) i moja sjećanja su uvijek lijepa. /sada je otprilike tako kako je bilo uvijek kada sam voljela pisati samo u asocijacijama, redovima nabrajanjima letova pojava njihovih pokreta smjehova mojih sreća, nisam sigurna ali vjerojatno je zbilja tako osim mog pisanja ako ono postoji./ a sad bi ipak mogla poslušati staru sebe nema veze dunja sve će biti u redu samo ti piši. ja vam samo moram reći da sam danas doručkovala king od kokosa, da sam se noćas ugušila u predivnom bureku od sira (mada su svi fini kada su pijani), da sam se izvijala od smijeha na suvozačkom mjestu kroz popodnevna baranjska sela, da sam čekala meteore na krovu, da sam opet iznova učila 1234 osnovni ritam na elektronskim bubnjevima, da sam napokon otkrila bjork, da mi je čudnim večernjim putevima dostavljen posljednji marčelov album i da mi se zbog toga u subotnje jutro skoro raspuklo srce od sreće, da mi je jučer jedan zec sjedio u krilu, da noge svaki dan zaprljam nekom šetnjom, da sam da sam dijelila komplimente /i primala, samo nisam sigurna što je draže ili za što treba više hrabrosti-/ sve u svemu digresijom samo želim reći da sam ponosna što je mliječna staza ili o kojoj god vizualnojslici pričamo uređena tako zajebano divno da usprkos svoj manjkavosti društva i čovjeka postoji dovoljna količina pravoga koja elegantno nadjebava krivo i da postoji to čime se primjerice ovdje ili primjerice ako volimo prepričavati ako volimo lijepe izraze čime se volimo razmetati, dakle to što se zovu momenti koji se onda opjevavaju pismeno usmeno dodirom?, jer čine čovjeka senzibilnim ljudskim i dragim. (i da, ljeto mijenja osjećaje, neprekidno.) vidiš, pišem neprekidno pjesma jedna druga treća srozale su se stil je osrednji nema veze sve je vježba, dobro je kad opažaš opasnu jednoličnost i samoredaradi pa se opustiš jer kad se opustiš postaneš ti kad postaneš ti činiš promjenu i nema prosjeka a moja je opasnost što uvijek imam velike oči kada gledam veće i brže a ako su onakvi kakvi mi se sviđaju, to je moja opasnost, jer sam tada preopterećena preopterećena a to jest sastavni dio ličnosti bez toga ličnosti ne bi bilo ali to je sastavni dio koji određeni dio vremena potiče određeni dio vremena koči ono lijepo što mogu reproducirati voljela bih se vratiti obrisati redove ne zvuče dovoljno fino ali zbilja mi se ne da. (ljeti je nekad zbilja /mislim, zbilja je./ krasno to što se čovjeku mnogo toga ne da.) moja majka se uvijek zabavlja kad govori dunja ti uvijek dobiješ briljantne ideje na zahodu pa valjda, znaš, moja uvrnuta probava, moram se nekako zabavljati i prikratiti vrijeme, a i sama sam pa je povoljno za introspekcije i kreativnost danas sam nešto maštala slagala neke redove u glavi, doviknula sam mami koja je pripremala neku juhu palačinke što li 'majko, ajde probaj objektivno, misliš li ti da mene ljudi, onako generalno, vole' 'da' /ja zbilja nisam očekivala tako brzinski/ 'zašto' 'jer si specijalac' 'kažeš li ti to samo jer znaš da mi je lijepo čuti' 'ne' - plus metafore upitnici navikavanje ništa te ne čujem ovaj frižider ronda kao lud poanta je, divno je imati mali stan u kojem možeš otvoriti vrata wc-a za petnaestak centimetara i dovikivati se s kuhinjom /još negdje davnih dana pomirila sam se s dijeljenjem imaloglasnijih pa makolikoprivatnih razgovora s komšinicama-koja nenadjebiva riječ-na svakodnevnom zasjedanju dolje na klupi, prvi sam kat naime/ i obavljati neke od vrsnih razgovora, obnoviti svijest da je moja majka sposobna za izraze i poredbe za bogove (možda je to jer je uvijek bila čitač-hvala na naučenom od nje a i deklarirani ateist, kad smo već kod bogova i nemoj mi reći da uzalud spominjem kad je stvar u pisanju) (ljeto je divno, kućno. pa i da ne znam gdje se točno više smijemo, na istoku ili zapadu.) znaš, imam mnogo prijatelja, ja ih zbilja volim do kraja sebe i svijeta, malo mi je premalo osobnosti i vremena da bi ih sve redovno mislim, da bi im pokazala da ih volim i da su zbilja odlični ja zbilja ne znam je li mi premalo vremena, ili osobnosti. većinu vremena ne znam vole li me ti ljudi, i koji to, i kakvi, i što je bitno i koliko, samo mi se ponekad razdani, /kao i svakom/ primjerice odlaziš na sastanak susret i bojiš se, ne ne, pribojavam se samo, zbilja ću biti dosadna (ja sam takva uzduž i poprijeko) poza u kojoj ću sjediti je dosadna, i djetinjasto, sve sa mene vrišti dijete dijete, boja glasa mi je dosadna, teme o kojima ću pričati bože o čemu ću s tobom pričati jedva da imamo internih fora zajedničkih zamisli, moj hod dok prilazim je bezvezan, Bez Vezan način na koji odgovaram, može kava može, način na koji sjedim za stolom u kafiću mi se ne sviđa uvijek sam imala problema s koordinacijom svoje slike ma uglavnom, dakle, kao se pribojavam i zamišljam sebe kako sam čudno sklopljena u druženju čudno kao Bez Vezno poslije druženja bok čujemo se zar da ja se uvijek kao pribojavam, ali ta ista ja uvijek naposlijetku zbilja imam toliko prijatelja, i toliko kava, i uvijek se iznova čujemo, zbilja, a i moja majka, možda bi joj više trebala vjerovati. (možda zbog ljeta, možda je ono tako... druželjubivo.) a vidiš, znam ja, ne odrasta se samo tipkanjem znaš kako se odrasta kad počneš sve više pauka po stanu ubijati sama a ne halabučiti i sakrivati se iza nečijih leđa jer je tebe zbilja strah, kad počneš činiti usluge i prešućivati ih, kada počneš sam juriti po svim šalterima i zavodima, kada počneš vući veze jer veza već imaš, kad trošiš vrijeme na zarađivanje, kada prvi put uopće poželiš za-Raditi nešto, kad si sve češće nisi najbitniji, ali si si onaj ostatak vremena bitniji nego prije, tiho i mirno i neuobraženo. ja zbilja znam da se ne odrasta samo tipkanjem, ali nikada nemoj reći da se ne odrasta i tipkanjem, jer ja nemam veze s ičime što ikud ide ako nema ispisivanja, ako ispisati ne mogu ili ne znam hvala onim bogovima tamo negdje ovdje gore što u mliječnoj stazi koja je isto ovdje negdje gore u ovom nekom tako dugom postu što u njoj ima i tog ispisivanja i što se ono može i zna ako moja majka kaže da sam specijalac (ako već nismo svi a vjerojatno i jesmo), a i zato što ljeto uvijek ostavi dovoljnog praznog hoda za sve, ja možda zbilja negdje i znam kako se odrasta, zašto se piše, tko me voli, i što to sve skupa ima jedno s drugim. |