zanimljivo mi je što sada, kada sam pobjegla kući, uopće ne znam ocijeniti jesam li se snašla i jesam li snažna, mogla bih reći da nisam jer sam uostalom objeručke prihvatila mogućnost bijega, makar i privremenog, posve kratkog, ali sve samo ne zanemarivog.
svejedno, ako i nisam toliko snažna da mi bude lagano, ipak sam dovoljno snažna da ostanem osjetljiva za unutarnji glas i činim ono što osjećam, jer samo tako mogu doista biti bolje, što i jesam. pa makar proces i bio kompliciraniji.
u trenutku se u meni mračilo, bilo mi je strano sve od zraka u meni i oko mene, pa do pojma ljudi, uličnih svjetiljki, večernjeg neba ili izgovorenih riječi. kao da sam promijenila dimenziju, u trenutku se na mene mogao srušiti sam dragibog, mogla sam zaboraviti pokretati se i biti prisutna i komunicirati.
u drugom trenutku osjećala sam se dobro i ugodno, nije me dirao pojam stranosti, grad je bio moj, znala sam pločnike i aute i mogla sam postati prijateljica svakome tko stoji u redu do mene.
ne znam točno na osnovu čega mi je raspoloženje variralo, ipak, jeo me kozmos ili sam se možda sama jela.
možda se sve preokrenulo kada sam izašla iz kupea petnaestak minuta prije moje stanice i, s teškim ruksakom na leđima i torbicama preko ramena jednom rukom vadila lupocete i vodu i pila to onako naslonjena pod svjetlom hodnika u vlaku.
možda jer sam kod kuće u prvih pet minuta ispričala sve, pa i ono najnevažnije, a onda se još pod temperaturom malo napila vani, po prvi puta ne u velikom društvu nego samo s jednom osobom, drugačije i drugačije me boljela glava i drugačije sam bila prisutna u poznatoj i staroj sceni i možda čak i zato.
možda jer si mogu odvrtiti mnogo filmova i možda je slika zastala baš na nekom kul.
sada, zaista, ne znam točno jesam li snažna, ali znam samo da je bolje, da je.
osjećam se lijepo.
znam da će mi se svemir srušiti na glavu još hiljadu puta.
ali u redu je, nekako udišem ono gdje jesam, udisat ću i ono gdje ću biti, pa mora biti dobro.
ne znam je li to uranjanje ili odmak, sve to što mislim i činim i zbog čega će biti bolje.
čak mi se i piše, osjećam noć i dan i druge ljude ondje s kojima izmenjujem sebe i njih i to mi se na svu sreću jako često čini tako sigurnim i ugodnim.
stvarno znam da će mi se svemir srušiti na glavu. možda već i je koji put.
Uz Dido atmosferu vežem nesvjesno svijetle traperice i doista moram kupiti što prije jedne, jer su one stare stvarno nenosive već. Nego, ta Dido atmosfera mi je krasna i zamišljam, osim traperica, u glavi neku plavičastu maglicu i isječke iz prostora i volim ju slušati, zaista.
neću se ni raspakiravati, moram prihvatiti svoj stari prostor kao prolazni.
i moram poraditi na svom pisanju, moj poziv to iziskuje :)
Post je objavljen 11.10.2008. u 15:35 sati.