|
Prolaze me fini trnci od ove jeseni.
Ne znam gdje i kada točno je nestalo ponešto staro što me emocionalno kočilo, ali očigledno je i očigledno sam to dopustila. Možda sam sama skrenula pogled u pravom trenutku, a možda mi se prošuljalo iza leđa, natjerano nečim svemirskim što mi je odlučilo učiniti um i srce puno lakšima (sada kada mi to doista, ali doista dobro dođe). Kako god bilo, stvarno me prolaze trnci, i to stvarno oni fini. Zaslužne su i mekane majice i još mekši šalovi i Đole i polagane kave i mokre šetnje i neke tamo ruke oko mene i večernji sjaj monitora i blatne hlače i sve te divne male stare i svačije stvari. No ovi jesenji trnci ovoga puta znače toliko toga, većeg, prvog, mog. Slažem rečenice u glavi. Voljela bih posvetiti neku poštenu odu svemu što mi vrijedi, ali ne znam trenutno. Dovoljno je za sada i ako ostane na osjećaju, jakom i velikom i neobičnom i pravom, pa makar i neizrečenom. Smatram da je ionako sama činjenica da je pravi važnija od svega ostalog. Osjećam sve što se u meni nakupilo tokom života, osjećam što sam sada, što sam u tuđim očima, što trebam biti i osjećam da sam dobro. Čini mi se trenutno da ništa o meni ne znate, da ne mogu i ne znam napisati dovoljno toga što će vam o meni reći i da sve što napišem ne stvara dojam kakav treba stvoriti jer je nepotpuno i nedovoljno i nestalno i štojaznam. A da se ja vratim na kave i kišu? Nebitno je što ću napisati u ovom postu, posve je nebitno jer sve ionako... jest. Toliko je dokumenata tokom vremena spremljeno u mom računalu. Toliko započetih priča, toliko sitnih analiza svega što me dotaklo, toliko rečenica i dojmova, a sada kad pogledam, skoro ništa od toga nikada ovdje nije dospjelo, jer sam uvijek bila nezadovoljna svojom selekcijom i potencijalnim utiskom i tako, nikad nisam uspjela reći što sam imala, osim samoj sebi. Sad tek shvaćam zašto mi nije toliko važno obnavljati tekstove ovdje, jer naprosto ono što bi trebalo ovdje jedva da ikad stigne. Ili mi se samo čini? -osim samoj sebi I ja sada znam puno toga o sebi, puno saznajem i želim znati i... ne bistri mi se trenutno, ali osjećam i znam i naslućujem i- A da se ja vratim na kave i kišu? Nebitno je. (Ili mi se ipak samo čini?) |
|
Priča, ona životna, više ili manje svakodnevna i više ili manje važna, mi se stvarno neobično, ako ne i pomalo perverzno (iako ne perverzno perverzno) isprepliće s tuđim pričama, uvijek nekako kružno ili spiralno ili poput petlje ili mandalalabirinta koji nema pravog kraja.
Želim reći, zanimljivo je koliko se neobično dodirujem s par ljudi iz moje okoline, meni bližih ili daljih. Kao da švrljamo po tom labirintu i svako malo se susrećemo. (i kako se tom ne nasmijati onda?) U redu, možda je doista stvar u maloj okolini, ali meni je draže vjerovati u neku kozmičko-kvazisudbinsku neobičnost. Čini mi stvari zanimljivijima, iako pomalo i kompliciranijima ponekad, moram primijetiti. Zapravo znam da je stvar u mojoj percepciji i privatnom doživljavanju onog što mi je očito svjesno ili podsvjesno zapravo važno, pa primjećujem te slučajnosti i podudarnosti a ne bi ih uopće primijetila da su mi nebitne, a vjerojatno bi svejedno postojale. (ili postoje ali ih eto, kao što je već objašnjeno, ne opažam) Svejedno, kako rekoh, ovako je zanimljivije. I svijet i ja i moj put i tuđi i svi skupa. * Osim tog ispreplitanja, tu je i predviđanje. Intuicija, osjećaj. Zapravo je ovdje opet doista riječ o banalnosti kao što je mala okolina ili pak razumljive stvari kao što je individualno vrednovanje stvari koje nam se događaju i koje, prema toj vrijednosnoj privatnoj skali, opažamo određenom snagom. Ali opet, zar nije zaista zaista zanimljivo vjerovati u neku svemirsku slučajnost? Je, eto. * Ovo ljeto učinilo mi je jasnijim misao da ne trebam periode ni mjesece trpati u obrasce koji sadrže određena očekivanja, jer je život ipak mrvicu kompliciraniji i rijetko kad nam priušti ispunjenje tih obrazaca, doduše krasnih ali eto, ipak najčešće samo obrazaca. Evo primjerice, sjećate li se onih mojih želja iz jednog od prijašnjih postova, onog mog kratkog popisa ljetnih želja vama i, naravno, a vjerojatno i prije svega-sebi? Razmišljajući kroz ovaj tekst uvijek o idućoj misli i rečenici, sjetila sam ga se, našla negdje među hrpom spremljenih worddokumenata i otvorila i zapravo prilično začudila. zašto? Pa, nekako sam, kad sad pogledam, doista većinu tih točaka (ako ne i sve) i doživjela. I povratke kući već prilično nakon svanuća, i najrazličitije alkoholne varijante i kombinacije, i duge kave, i knjige, čak i poštene koncerte, i ples, i putovanje, i gluposti i pretjerivanje (obično noćno i za vikend, očekivano) i pijanke, masovne i intimne, i štošta tome popratno. (zadnja točka da vam budem iskrena govori o nekim leptirima i tako nečemu, ali ona je ipak meni previše apstraktna da bi pokraj nje stavila oznaku učinjeno-neučinjeno jer ja doista ne znam što bi oni točno trebali biti a kamo li da znam imaju li veze s onim što ja prakticiram ili osjećam ili radim) Dakle, ne znam je li u pitanju kvantiteta ili kvaliteta ostvarivanja svega navedenog ili nenavedenog, ali da se nisam ovako, crno na bijelo (ili ovdje možda u nekoj drugoj varijaciji) uvjerila da je popis doista ostvaren, ne bih sama imala takav dojam. Naime, nekako mi sve to skupa ne sjeda baš potpuno i kockice u mojoj glavi još uvijek se nemaju namjeru lijepo posložiti pa da bi meni bilo jasno što se događa i što ja mislim o onome što mi se događa. Zato se ja, možda i ovim postom između ostalog, hvatam slaganja. Očekivanja ostavljam drugima (ako ih uopće i oni žele), osvještavam divne stvari u svojoj glavi, smješim se fotografijama (materijalnim ili misaonim ili onim zapravo najpravijima, onima još negdje više iz srži), prihvaćam svaku minutu i prihvaćam sebe i sve što je iza i sve što je ispred i sve što je sada. Eto, na tome radim i tako... Znate, da samo napomenem, jer ne znam može li se to iz mog obitavanja na ovoj adresi shvatiti, ja sam stvarno jako sretno dijete. :D |