Prolaze me fini trnci od ove jeseni.
Ne znam gdje i kada točno je nestalo ponešto staro što me emocionalno kočilo, ali očigledno je i očigledno sam to dopustila. Možda sam sama skrenula pogled u pravom trenutku, a možda mi se prošuljalo iza leđa, natjerano nečim svemirskim što mi je odlučilo učiniti um i srce puno lakšima (sada kada mi to doista, ali doista dobro dođe).
Kako god bilo, stvarno me prolaze trnci, i to stvarno oni fini.
Zaslužne su i mekane majice i još mekši šalovi i Đole i polagane kave i mokre šetnje i neke tamo ruke oko mene i večernji sjaj monitora i blatne hlače i sve te divne male stare i svačije stvari.
No ovi jesenji trnci ovoga puta znače toliko toga, većeg, prvog, mog.
Slažem rečenice u glavi. Voljela bih posvetiti neku poštenu odu svemu što mi vrijedi, ali ne znam trenutno. Dovoljno je za sada i ako ostane na osjećaju, jakom i velikom i neobičnom i pravom, pa makar i neizrečenom. Smatram da je ionako sama činjenica da je pravi važnija od svega ostalog.
Osjećam sve što se u meni nakupilo tokom života, osjećam što sam sada, što sam u tuđim očima, što trebam biti i osjećam da sam dobro.
Čini mi se trenutno da ništa o meni ne znate, da ne mogu i ne znam napisati dovoljno toga što će vam o meni reći i da sve što napišem ne stvara dojam kakav treba stvoriti jer je nepotpuno i nedovoljno i nestalno i štojaznam.
A da se ja vratim na kave i kišu?
Nebitno je što ću napisati u ovom postu, posve je nebitno jer sve ionako... jest.
Toliko je dokumenata tokom vremena spremljeno u mom računalu. Toliko započetih priča, toliko sitnih analiza svega što me dotaklo, toliko rečenica i dojmova, a sada kad pogledam, skoro ništa od toga nikada ovdje nije dospjelo, jer sam uvijek bila nezadovoljna svojom selekcijom i potencijalnim utiskom i tako, nikad nisam uspjela reći što sam imala, osim samoj sebi.
Sad tek shvaćam zašto mi nije toliko važno obnavljati tekstove ovdje, jer naprosto ono što bi trebalo ovdje jedva da ikad stigne.
Ili mi se samo čini?
-osim samoj sebi
I ja sada znam puno toga o sebi, puno saznajem i želim znati i... ne bistri mi se trenutno, ali osjećam i znam i naslućujem i-
A da se ja vratim na kave i kišu?
Nebitno je.
(Ili mi se ipak samo čini?)
Post je objavljen 17.09.2008. u 15:17 sati.