Tužno je, kad shvatiš koliko je tvoja priča nebitna onima kojima ju pričaš, kad shvatiš da ne vidiš načina na koji objasniti koliko je važno i teško i tužno.
Razočaraš se kad shvatiš da je tvoja priča prepričana dovoljno puta da ne dira više nikog.
Ne znam, imam osjećaj da omalovažavam neke stvari pokušavajući nekome dokazati njihovu ljepotu i beskrajnost.
večeri u vlaku ili drhtave sms poruke ili ono bok, nikad doista posljednje i nikad dovoljno važno da te ubije, ali uvijek dovoljno da te samo malo ošamari, stepenice na ulazu u tramvaj, spuštanje pladnja na stol menze, tihe siluete kuća uz cestu i teški, isprekidani obrisi kapija
bojim se
gledanja u svoju staru odjeću koja mi se čini nepoznata i ono kad ti prepričava neki koncert koji je bio doma ili kako su se napili ili nešto tako svakodnevno i bezvezno
najviše se bojim
riječi razumijevanja koje su tako beskorisne jer ih upućuju oni koji ne razumiju i zato te tjeraju da ne znaš prezireš li više situaciju ili sebe ili njih
da mi kave postanu nepoznate
najviše najviše
onog osjećaja kad je nešto tuđe, a to nešto je sada jedino tu.
*
Zapravo vidim da sam se stavila na čekanje.
Toliko bi tog trebala osjećati, a isključila sam se.
Pomalo sam kao prazna za ono neko treperenje, ali sam mirna.
Sudjelujem u svemu, ali me ništa zapravo ne pogađa i ništa zapravo ne mislim.
Zapravo je to samo mehanizam koji me drži na sigurnom, jer strahovito dugo nisam bila apokaliptična, a okolnosti su nekako baš savršeno prikladne sada.
Pitam se koliko me doista usrećuje to što sam voljena (na ovaj ili onaj način) i zašto to uopće dovodim u pitanje.
Šteta je kad primijetiš koliko si spreman zaboraviti ono lijepo što imaš radi nečeg nepoznatog i vjerojatno nevažnog.
Tako je privlačno gubiti kontrolu.
Što se tiče odnosa s Ljudima, idealno bi bilo kad ne bi bilo pristajanja, dopuštanja, sporazuma, kada bi bilo jedno jako željenje i (začudo moguće na razne načine) poklapanje.
*
I još, značajni pogledi su redovno kobni.
Ono kad i osmijeh i razumijevanje i privlačnost vidiš samo u očima i pokazuješ samo očima.
Osobno vjerojatno preuveličavam tu stvar s pogledima, a ponekad se doista i sama nadam da to što naslućujem krivo naslućujem. Ili da si pak netko kriv ne dopusti laskati na osnovu mog pogleda, jer ponekad gledam u nekog ali zračim ono namijenjeno drugome.
Ali, naposljetku, stvarno je ludnica kad se pravi lijepi pogled s početka poklopi s onim što se dogodi na kraju i suprotno je naprosto razočaravajuće, koliko god prešućeno (ili čak i nesvjesno) to razočaranje bilo.
*
Post je objavljen 04.10.2008. u 18:11 sati.