|
Tužno je, kad shvatiš koliko je tvoja priča nebitna onima kojima ju pričaš, kad shvatiš da ne vidiš načina na koji objasniti koliko je važno i teško i tužno.
Razočaraš se kad shvatiš da je tvoja priča prepričana dovoljno puta da ne dira više nikog. Ne znam, imam osjećaj da omalovažavam neke stvari pokušavajući nekome dokazati njihovu ljepotu i beskrajnost. večeri u vlaku ili drhtave sms poruke ili ono bok, nikad doista posljednje i nikad dovoljno važno da te ubije, ali uvijek dovoljno da te samo malo ošamari, stepenice na ulazu u tramvaj, spuštanje pladnja na stol menze, tihe siluete kuća uz cestu i teški, isprekidani obrisi kapija bojim se gledanja u svoju staru odjeću koja mi se čini nepoznata i ono kad ti prepričava neki koncert koji je bio doma ili kako su se napili ili nešto tako svakodnevno i bezvezno najviše se bojim riječi razumijevanja koje su tako beskorisne jer ih upućuju oni koji ne razumiju i zato te tjeraju da ne znaš prezireš li više situaciju ili sebe ili njih da mi kave postanu nepoznate najviše najviše onog osjećaja kad je nešto tuđe, a to nešto je sada jedino tu. * Zapravo vidim da sam se stavila na čekanje. Toliko bi tog trebala osjećati, a isključila sam se. Pomalo sam kao prazna za ono neko treperenje, ali sam mirna. Sudjelujem u svemu, ali me ništa zapravo ne pogađa i ništa zapravo ne mislim. Zapravo je to samo mehanizam koji me drži na sigurnom, jer strahovito dugo nisam bila apokaliptična, a okolnosti su nekako baš savršeno prikladne sada. Pitam se koliko me doista usrećuje to što sam voljena (na ovaj ili onaj način) i zašto to uopće dovodim u pitanje. Šteta je kad primijetiš koliko si spreman zaboraviti ono lijepo što imaš radi nečeg nepoznatog i vjerojatno nevažnog. Tako je privlačno gubiti kontrolu. Što se tiče odnosa s Ljudima, idealno bi bilo kad ne bi bilo pristajanja, dopuštanja, sporazuma, kada bi bilo jedno jako željenje i (začudo moguće na razne načine) poklapanje. * I još, značajni pogledi su redovno kobni. Ono kad i osmijeh i razumijevanje i privlačnost vidiš samo u očima i pokazuješ samo očima. Osobno vjerojatno preuveličavam tu stvar s pogledima, a ponekad se doista i sama nadam da to što naslućujem krivo naslućujem. Ili da si pak netko kriv ne dopusti laskati na osnovu mog pogleda, jer ponekad gledam u nekog ali zračim ono namijenjeno drugome. Ali, naposljetku, stvarno je ludnica kad se pravi lijepi pogled s početka poklopi s onim što se dogodi na kraju i suprotno je naprosto razočaravajuće, koliko god prešućeno (ili čak i nesvjesno) to razočaranje bilo. * |