u vlaku, ili sama s kavom i zadaćom pred sobom-
Znam da nitko ne može znati da sam tužna
Ako to nikome ne kažem.
ali onda kad me jako stisne, poželim upravo to, jer nekad samoća ima običaj činiti se tako beznadnom. pa prođe, jer nije.
-
Opet sam doma i opet pokušavam sve sakupljeno izliti iz sebe.
Ne znam jesu li me svi lijepi trenuci čekali, ili sam ih si, u punom sjaju glupog izraza, vlastoručno priskrbila.
(večer u autobusu uz kekse i kavu s brendijem, cjenike i pepeljare i sunčanu rivu, neke do sada nepoznate, a tako lijepe osmjehe, miris borova i pogled na vatreno nebo, ruševine, kovanice na dlanu, vrećice mandarina, zarobljene rečenice, meditativan pogled na stejdž, turske kave, limun i sol po rukama, pivo nakon kojeg spavam u autobusu, prste u staklenci subotom noću.)
Ljudi se mogu naviknuti na sve, to je valjda ono ključno. Bune me te relacije dom-kuća-privremenost-odlasci-vraćanje i ne znam koju da na koji način prihvatim i kako da se programiram (iako pretpostavljam, to niti mogu niti trebam uraditi po komandi odmah sada odmah).
Svako malo ostajem razočarana, ostajem oduševljena, ostajem ravnodušna, sve te supersvakodnevne, superljudske i superregularne stvari koje u svojim vlastitim trenucima znače vjerojatno krajeve svjetova i tako, sve ih nekako smještam u sebe, puštam ih da same s vremenom izgrade nešto korisno po moju ličnost.
Umorna sam trenutno i nisam sigurna da je baš pravo vrijeme za post, ali nema veze. Ako se dogodi neko bolje, nema problema, slušam se u zadnje vrijeme.
(eh sad koliko je pametno slušati baš svako nadobudno i osjetljivo javljanje svog unutarnjeg glasa, o tom po tom)
-
Još samo da skupim energije biti ovih dana tu za svakog za kog trebam biti... Još ako mi ostane vremena i za malo samovanja (samo-kafenisanja, samo-druženja, samo-čitanja i tako to)... preambiciozno. Malo je vremena, a ja sam svestrana djevojka (XD), koja sve strane pokriti ne zna i, s obzirom na prijašnja iskustva, ne može, pa ću zakinuti ili sebe ili nekog drugog a samim time opet sebe, kako god okreneš, ovi bijegovi mogli bi mi se još i obijati o glavu, ali nema veze, mislim da ću se naspavati, možda se doista probudim samo sa željom da se napijem pa ću zaboraviti na sve ove moralno-društveno-umno-psihičke dileme.
-
Moj izbor faksa? Neki bi rekli izbor za osobni gušt, ja bi se valjda složila, rekla bih izbor kao reakcija na vlastitu osjetljivost i unutrašnjost, izbor barem u trenutku biranja iskren (što mi se čini ljepšim nego nazvati ga pravim, jer to nikako još ne mogu znati).
-
Krećem se među različitim dijalektima, kretnjama, ekspresijama lica, željama, karakterima.
Među reklamama, skupim pekarnicama, plakatima i tračnicama. Među pozivima za ovo i za ono, među ignorancijom, prepotentnosti, štreberajem, lijenosti, nemarnosti, ne znam jesam li ja išta od toga ili ću, ako već nisam, ubrzo postati. Pitam gdje su ti prijelazi kad vidiš da se mijenjaš (na ovaj ili onaj način) i možeš li išta zapravo priželjkivati ili si planirati.
Samo da ja zadržim sebe, onako u jezgri, koja će privlačiti poput finog magneta sve ono ljudski i lijepo što treba privući i sve ok.
-
(imam još tog u glavi, al mi se spava)
Post je objavljen 30.10.2008. u 23:54 sati.