Minuta za sebe
nedjelja, 24.05.2020.
Kad nekog voliš
|
Postoji li vječna ljubav između žene i muškarca? Kad nekog voliš cijeli svoj život i bez kompromisno. Postoji li ta nesebična ljubav prema nekom muškarcu ili ženi, koga ćeš ako ga iskreno voliš pustiti da bude sretan s drugim? I bit ćeš sretan zbog njega ili nje, jer znaš da je tvoja ljubav našla sreću svog života. Svoju srodnu dušu. Svoju drugu polovicu. Koliko je ljudi sposobno tako voljeti? Da li je to ona prava istinska ljubav prema nekom ili je ljubav kad ga grčeviti držiš uza se i ne puštaš? Jer ga toliko voliš da ne želiš živjeti bez njega. Što je u stvari ispravno? I postoji li ispravno? Evo, ja kao žena sad si zamišljam da li bi ja bila sretna sa svojim mužem a da znam da on u dubini duše nosi ožiljak, ožiljak koji mu je ostavila neprežaljena ljubav, ožiljak žene koja je bila stvorena za njega. Bih li mogla samo zbog svoje sreće i zbog sreće naše djece i zbog forme obitelji koju treba zadovoljiti gledati pored sebe čovjeka koji sa mnom nije istinski sretan? I tako prolazi dan po dan , pa tjedan, pa mjesec pa godina.... I bude boljih i lošijih dana, ali nekako ide. Svi mi mislimo da se vide samo vanjski ožiljci, a one dublje, one koji su nam na srcu da ih možemo sakriti. No, čim se malo zagrebe površina, on nam se vidi na licu. I koliko god se mi trudili sakriti ga osmijehom on prodire na površinu i ostavlja gorčinu. Da li bi mogla živjeti sa tom gorčinom? Znajući da sam ljubavi svog života uzela ljubav njegovog života? Da li je to sreća? Kad legneš u krevet s čovjekom, a nisi siguran gdje su njegove misli? Što po vama znači istinski nekoga voljeti? Da li bi vi mogli živjeti bez vaše ljubavi, a da znate da je ta ljubav sretna s nekim drugim? Da li ste prošli nešto slično u životu? Kako ste postupili? |
- 11:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.05.2020.
Iznajmljivači
|
Najdraže godišnje doba bilo mi je ljeto dok nismo postali iznajmljivači. Dugi topli dani, sunce, more, kavica, terase, gužve u gradu... baš sve mi je to bilo super! Uopće mi nije bilo jasno što njurgaju iznajmljivači, pa za dva -tri mjeseca digneš lovu za koju inače radiš cijelu godinu ili duže, a gostima i onako treba smo počistiti kad dođu i odu, pa zar je to neki problem? I tako smo i mi, prije 5 godina odlučili postat iznajmljivači. Jer, što bi mi bili gori od drugih! Ububali smo sve što smo imali, što nismo imali i sve što nam je banka bila voljna dati da sredimo smještaj kakvog nema u okolici! Sjećam se prvih rezervacija i prvih gostiju, bili smo uzbuđeni ko mala djeca. Cijela familija je bila u odboru za doček, muž, nona, mali i veliki braco i ja! Pripremili smo ugodnu dobrodošlicu ljudima s kojima smo pričali na lošem engleskom i još lošijem njemačkom jeziku, puni euforije ih nudili kavicom, sladoledom, limunadama i rashlađenim pivicama. Pričali o nama, o našoj zemlji, moru, ljudima... sve nas je interesiralo o našim gostima, tko su? Odakle dolaze? Gdje žive? Što rade? Imaju li djece, pasa, mačku... Poslije smo još cijeli dan komentirali kako su to jedni divni ljudi i ako nam je baš drago da su odmor odlučili provesti kod nas. S vremenom se situacija malo promijenila. Za gostima baš i ne treba samo počistit kad dođu i odu, gosti imaju puno pitanja, zahtjeva, prijedloga i primjedbi. Tako na primjer nekima ne paše klima u dnevnom boravku jer im puše u glavu, drugima je voda u bazenu pretopla, trećima prehladna, jednima su bile tvrde stolice, drugima te iste stolice nisu bile tvrde nego na pogrešnom mjestu, nekima je internet spor, suncobrani premali, ležaljke preteške, nekima ne odgovaraju vješalice u ormarima... i da ne nabrajam dalje s kakvima smo se sve zahtjevima susreli unatrag 5 godina. Samim time i naš je entuzijazam polako opao i više ih baš i ne dočekujemo u euforiji kao i nekad. A pogotovo ne cijela familija! Sigurno pogađate da sam ih uglavnom dočekivala ja! I ispraćala, naravno. Iako smo i dalje svi angažirani oko pospremanja kuće i okućnice prilikom dolaska i odlaska, susrete s gostima moja je familija velikodušno prepustila meni. Tako da se svi od reda posakrivaju u mišje rupe dok gosti odu, a prije nego li će doći opet svi netragom nestanu. Ostajemo samo ja, moj loš engleski, još lošiji njemački i usiljeni osmjeh kako mi je drago što ih vidim (moš mislit), a još draže mi je kad vidim njihovog psa (pogotovo ogromnu dlakavu džukelu koja prvo što napravi je legne na krevet ili skoči u bazen). Oh! Imate i psa! Kako je krasan! Ma vidi ga samo kako je sladak, dođi, dođi tepam džukcu kojeg bih najradije katapultirla kilometrima odavde! Na njihovo pitanje imam li i ja psa spremno odgovaram kako imam i psa i mačku (naravno da nemam i ne mislim ni imat) i kako smo mi svi doma veliki ljubitelji životinja. U dve-tri minute im predstavim smještaj i sebe kao domaćina na već napamet naučenim rečenicama engleskog ili njemačkog te uručim ceduljicu s brojem telefona i e-mailom i molim Boga da me ne zovu nit da mi pišu. Nakon što cijelo jutro ko budala rintaš za gostima koji su prije njih otišli i ostavili dar mar a onda ih do popodne čekaš na plus sto stupnjeva nije ti ni do čega. A ponajmanje do ugodnog ćaskanja na jeziku kojeg jedva naklapaš. Hladnu limunadu i pivice im ostavim u frižideru a kavicu u kuhinji pa ako je ikako moguće da se počaste sami bez mene, jer meni u 6 popodne bude pun kufer svega! Jedino još nona ima volju dočekivati goste pa kad god mogu njoj prepustim to zadovoljstvo. Ona se, nećete vjerovati, uvijek sa dočeka vrati s tringeltom! Valjda ljudi kuže kad je netko stvarno presretan što ih vidi i kad netko to odrađuje na silu. Njoj su svi redom divni i mladi ljudi pa čak i oni 45-tog godišta! Vraća se ona jednom s dočeka i kaže, došli su nam jedni divni ljudi srednjih godina s krasnim pasom (čuj to-krasan pas). I sad si ja mislim, srednjih godina? Pa bit će negdje moje godište! Kad ono dolaze slike putovnica 1945. i 1947. godište! Blažena nona! Ona u toj svojoj sreći što ih dočekuje ni ne vidi stvarno stanje. A još se s njima uredno zadrži, uzme domaće rakije pa oni nazdravljaju i vesele se. Što li pričaju i o čemu vjerojatno ni jedni ni drugi nemaju pojma, ali u svakom slučaju nona ostavlja bolju sliku iznajmljivača od svih nas! Međutim, nesreća je u tome što nona ipak ostavlja ceduljicu s mojim brojem i mailom tako da poslije za sve ipak zivkaju mene. Moj muž će vam ako ga pitate isto reći da s gostima nikad nismo imali nikakvih problema. Pa naravno, njega nitko ni ne zove, a ako ga kojim slučajem i nazove on samo pruži mobitel meni i kaže "Gosti zovu". I tako sam vam ja počela mrzit ljeto. Nekad najdraže, najbezbrižnije i najljepše godišnje doba sad čekam sa zebnjom i jedva čekam da prođe. Nema više slobodnih vikenda i spajanja blagdana. Jer ako i spojim neki blagdan moramo ostat doma zbog smjene gostiju. Nema više bezbrižnog lješkarenja na plaži jer svako malo zvoni telefon da mi se neki gost požali kako ne može naći RTL program ili kako nema internetske veze. Nema putovanja za godišnji odmor.... A nije da mi se ostali iznajmljivači nisu žalili da je sve to zajedno jedna velika tlaka, ali mi smo se valjda htjeli sami uvjeriti. Ove godine se sezona pomakla za srpanj, ali kakve sam ja sreće vjerojatno će lipanj biti hladniji i kišovitiji od siječnja tko da mogu zaboravit uživanje u ljetu. Srećom pa mi kredit izlazi 2044. godine, pa ako još budem živa neću se više bavit turizmom i iskoristit ću sve blagodati ljeta :-D |
- 10:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.05.2020.
Hrvati
|
Nas baš nikako da pogura naprijed! I kad se nekim čudom pomaknemo malo prema zapadnoj europi naši političari se svojski potrude da nas vrate barem 30 godina unazad! Malo u '91 pa malo u '41, pa u '95 ili '45! Kladim se da jedan prosječan Finac, Belgijanac, Danac ili Šveđanin , pa čak i Portugalac, Španjolac ili Austrijanac nema pojma od kad do kad je trajao Drugi svjetski rat, dok moje djete od 6 godina već barata riječima partizan i ustaša. Naravno da doma ne pričamo o tome, al čim upališ tv a da kojim slučajem nije RTL Kockica ili Mini TV prvo što čuješ je "Za dom spremni" i partizani! Čim su malo popustile mjere stožera odmah su se razvezali naši političari važno pričajući o slavnoj hrvatskoj povijesti, povijesnim bitkama, pozdravima, ratovima i ličnostima! Bože mi oprosti, ali više mi u špici Dnevnika nedostaje onaj broj oboljelih, mrtvih i na respiratoru nego li Plenkivić i Milanović! A kud se sad još spremaju i za izbore pa im pokoji kadar na našu nesreću ukrade i zalutali Bernardić, a od nekud je kao od mrtvih uskrsnuo i Škoro u kompi sa Željkom Markić!! Ako je mali u blizini ja odmah okrećem program da mi dijete ne gleda Milanovića i Markićku jer sad je u osjetljivim godinama i mogao bi imati noće more, a zamislite vi sebe da sanjate nekog od njih dvoje a kamo li jedan šestogodišnjak?? Dobro je kad čovjek sve to pogleda u 7 navečer pa te taj horor film dok ne odeš spavat malo i popusti, al kad kao i ja pogledaš 3. Dnevnik možeš zaboravit da ćeš sklopit oko do 1-2! Preveliki su to stressovi! Moram priznat da mi nedostaje Kolinda onako uvijek u laganoj euforiji ili barem neki lik poput Mesića koji se dobro nasmije sam sa sobom. Ovo danas sve izgleda ko žešći "hard kor" Slušam pak danas na vijestima da bi glasovanje moglo biti "poštansko"! Čuj to? U 21. stoljeću kad se djeca rađaju s mobitelima u rukama a bome i oni koji su u mirovinu išli dok je još Drug Tito bio živ vladaju računalnim osnovama, mi planiramo imat poštansko glasovanje!! '45 bi to poštansko glasovanje vjerujem svakako bilo hit, ali kad u proljeće 2020 slušaš kako su na jesen izgledni parlamentarni izbori sa poštanskim glasanjem misliš si da te netko sprda! Okrećem se oko sebe u dnevnom boravku da vidim prati li te vijesti još netko od ukućana pa da prokomentiramo zajedno jer možda sam ipak ja sve krivo pohvatala, ali nema nikog. Onda si poslije svega sjednem da ispušim jednu u miru, smirim se i sama malo od svog tog užasa kojeg sam čula i vidjela u samo pola sata pa si mislim "Kuda za Boga miloga mi idemo??" Jedino što nas drži na klimavim nogama zadnjih par godina su turizam i jeftini krediti, sad je izgledno da turizma baš puno neće bit a bome ni kredita, pogotovo jeftinih, pa je valjda pravi trenutak da se vratimo našim starim ustašama i partizanima. Uplete se potom u tu priču i uvijek "nepristrana" Crkva da bi zaokružili tu cjelinu guranja unatrag. Jer ne mogu nas samo jedni tako sliovito gurat unazad sami, treba im uvijek potpora s lijeva i desna, a kod nas takvih bome ne fali. Veselim se da će se sav taj predizborni cirkus odvijat u ljeti kad smo više po vani pa se nadam da ću ipak dobar dio svega toga propustit. A poštansko glasovanje ću svakako obavit, kao i svake godine do sad, gledam u onaj listić i u glavi čujem Huga: "Hajde, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti" |
- 23:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.04.2020.
Mislim da mi se mama zaljubila u Beroša
|
Sjedimo ja i mama neki dan i gledamo vijesti. A što bi drugo i gledali ovih dana? Kako živimo u istoj kući samo svaka na svom katu, cijelo smo vrijeme u kontaktu. Nešto nas je nona svih u početku izbjegavala, al je poslije odustala od te potpune izolacije jer ne možeš bit "Pale sam na svijetu" , nije ona taj tip. I tako jednom dnevno, ja se uglavnom spustim kod mame kako bi pogledale Potjeru i vijesti i malo se podružile. Prvo Potjera koju napeto pratimo i aktivno sudjelujemo u kvizu, mlatimo li ga mlatimo odgovore, sve redom pogrešne ali ne odustajemo! Ali kad nam se omakne da znamo koji točan odgovor na neko uglavnom jednostavnije pitanje onda budemo važne jedna drugoj i same sebi. Bez obzira što mi uglavnom nemamo pojma ne nedostaje nam kritike za natjecatelje koji su imali hrabrosti prijaviti se, a pogotovo ako mi nabodemo koji točan odgovor a siroti čovjek od treme kaže pogrešno. Nakon Potjere mama uvijek još malo pojača televizor, iako i ovako bruji i uvjerena sam da susjedi za lijepog vremena mogu slobodno stisnut mute i gledat isti program kao i mi. Osim toga i nas dvije smo same glasne tako da moj suprug često zna navratit da vidi zašto se deremo, a mi u biti samo ugodno ćaskamo. Mislim da je to glasno pričanje kod nas neka genska predispozicija jer u cijeloj mojoj familiji nitko ne priča normalno, svi se uglavnom toliko deremo da ako nas netko sluša sa strane misli da se na smrt svađamo! A mi smo su baš super! Uglavnom, uvodna špica središnjeg Dnevnika iz maminog stana odzvanja po cijelom selu, a mislim da joj je u zadnje vrijeme žao i što nema već televizir i to samo zbog toga da bi bolje mogla vidjet Vilija Beroša! Dok Vili priča ja ne smijem niš komentirat, samo mi odmahuje rukom i viče "muči"! A kad Vili završi onda kreću hvalospjevi. Jesi ga vidjela? Jesi čula kako on lijepo govori?(kako ne bi čula, čuo bi i mrtav koliko ga je navila) Kako je on jedan krasan čovik! Fin, pristojan, uglađen, pametan... sve sami superlativi! Pa je guglala koliko godina ima, što je specijalizirao na medicini, pa joj je krasna njegova frizura, samo je malo u nedoumici da li se farba?? Pa ga uspoređuje s Kunundžićem i s nekim drugim ministrima ili pak nabraja unatrag ministre zdravstva sve do u doba Tita pa konstatira da takvog još nismo imali! Pa mislim si meni je krasna i ona Alemka Markotić! Žena je zmaj! Pametna, sposobna, cjenjena stručnjakinja u svom poslu kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, ali Alemka ju se upoće ne dotiče... Do kraja Dnevnika ja planiram još malo poćakulati, ali svaka tema nas na kraju dovede do Vilija! Pa ga gleda u 14:00, pa na vjestima u 16:00, pa na Novoj tv, pa na RTL-u pa zna stavit i HTV 4 da ga i tamo malo škicne... Neki dan je na telefon pričala s jednom prijateljicom, pa čujem da su istog mišljenja o Viliju! Sigurno su jedno pol sata pričale samo o njemu, nemojte me krivo shvatit nisam prisluškivala, ona je u sjenici opet ugodno ćaskala s prijateljicom na telefon, a opet je cijelo selo moglo čut što priča. Mislim da bi neke novine trebale izbacit poster Vilija Beroša, može i u prirodnoj veličini, uvjerena sam da bi me dočekao na ulazu u maminu kuhinju! Pa dobro, to je sasvim ok! Dugo je mama već udovica, pa šta ako se zagledala u ministra zdravstva? Nije ni bedasta! Realno, gospodin Beroš zaista i je jedan fin, pristojan, kulturan, pametan, školovan i naočit gospodin. Dobro se uhvatio u koštac sa ovom krizom, djeluje smireno i staloženo. Kad si malo bolje razmislim, pa nije moja mater ni bedasta! |
- 22:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #
utorak, 21.04.2020.
Čekanje
|
Ne znam kako drugi ljudi ali ja uvijek nešto čekam. Pritom ne mislim na čekanje u redovima na raznim blagajnama ili šalterima, sačuvaj Bože, to sam se davno digitalizirala do maksimuma, jedino još doktor da se digitalizira pa da kad me boli grlo pošaljem sliku otvorenih usta kako govorim aaaaa i dobijem klavocin kojeg bih si nakon toliko godina već i sama na recept napisala, al doktor je ipak doktor i čovjek se školovao za to pa onda to uredno sa strpljenjem čekam. Ovdje mislim na ono drugo čekanje, ono kad stalno nešto čekate i uredno to dočekate i čim to dođe čekate nešto drugo! Na primjer, ponedjeljkom jedva čekam petak, kad je kiša čekam sunce, kad je zima čekam da bude toplo, kad je Božić čekam Uskrs, kad prođe Uskrs Prvi maj, kad prođe Prvi maj čekam Tijelovo i one blagdane u lipnju koje su već toliko puta izmješali da više i ne znamo koji su točno ali ja ih uredno čekam! Onda naravno čekam kad ću na godišnji odmor pa na godišnjem odmoru čekam da se negdje pomaknemo, pa onda već lagano jedva čekam da se vratim radit i da mi krene ona moja lijepa kolotečina kuća-poso-Konzum-kuća... Kad sam bila trudna jedva sam čekala da rodim, od kad sam rodila jedva čekam da mi dijete poraste, pa čekam da krene u školu a kad krene u školu ću vjerovatno jedva čekat da ju završi. Već godinama čekam promaknuće i povišicu, promaknuće je i došlo, al povišicu ću još malo sačekat, ipak, treba se dokazat na novom poslu, možda mu nisam ni doralsa pa je to u stvari dobra prilika da mi poslodavac sreže plaću, ali ja i dalje strpljivo čekam. Čekam da otplatim kredit, u stvari nadam se da ću doživjet da otplatim kredit, nije baš neka fora nasljednicima ostavit kredit u ostavini, al kako moja mama kaže: Bolje da imaš kredit pa da ti djeca mole za zdravlje nego da si pun ko brod pa da ti mole za smrt. Ima nešto i u tome! Čekam da mi istekne životno osiguranje pa da se u penziji počastim krstarenjem na nekom kruzeru (nadam se da će bit dovoljno, ako ne, nek me na pola puta bace u more). Osim ovih stvari čekam i na svakodnevnoj bazi neke sitnice, tipa čekam da mašina opere veš pa da ga stavim sušit, onda čekam sušilicu da osuši pa da to sve posložim i popeglem, pa čekam navečer da pogledam neku dobru emisliju i da moji odu spavat pa da pospremim sve na miru. Čekam da mi kosa naraste, da smršavim, da vježbanje počne davat nekakve rezultate, da mi tijesni kupaći kojeg sam naručila stoji ko saliven(to ću se načekati),čekam da mi procvijeta cvijeće kojeg sam posadila, da maslina da koji plod, čekam u zadnje vrijeme da prođe ova nesretna korona i da počnemo koliko toliko normalno živjet, čekam ljeto, pa zimu, pa proljeće, pa opet ljeto... Nije da ne dočekam, većinu tog što čekam ja uredno i dočekam, pa onda opet nađem nešto drugo što bih mogla čekat! Ne znam da li postoji neki naziv za ljude poput mene koji stalno čekaju, da li bih spadala u neku skupinu mazohista ili u neku drugu grupu čudaka? Sjećam se svoje none, srećom doživjela je lijepe godine, često je nas unuke čuvala i pričala nam priče iz svog djetinjstva i svog života, razne zgode i nezgode koje smo mi djeca otvorenih usta i s oduševljem slušali. Pa si mislim, jbt što ću ja pričat svojim unucima? Mogu im jedino reći da sam se ja ako ništa u svom životu dobro načekala! |
- 22:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.04.2020.
Internet šoping
|
Nevjerovatno je kako ova izolacija čovjeku stvori potrebe koje mu inače na pamet ne bi pale ni za tri života! Iako radim, a nađem si i doma raznog posla u kući i oko kuće ipak navečer malo bacim oko na interenet da vidim ima li što pametnog za kupit! I naravno, uvijek se nađe nešto na super popustu što bi bila prava šteta propustit. Tako sam na primjer neku večer malo guglala po Douglasovoj stranici ne bih li našla kakvo dobro rumelio jer ipak je bio oglašen popust od silnih 20% pa šteta je ne iskoristit takvu sjajnu priliku! U moru blještavih kozmetičkih stvarčica odlučila sam se osim rumenilom počastiti Lancomovim sjenilom za oči!! Čuj, takva prilika pd 20% se ne propušta, kad zbrojiš koliki si popust dobio izgleda ko da si ga dobio za badava! Iako sjenilo za oči na oči nisam stavila dobrih 20-ak godina, a najveće umjeće šminkanja mi je stavit maskaru i rumelino, a već i tuš mi zna zadat popriličnih problema, ja sam odvažno naručila zeleno svjetlucavo sjenilo! Na reklami izgleda sjajno! Dobro malčice upadljivo, ali već ću se ja nekako snaći. I tako nestrpljivo čekam dostavljača da mi čovjek jadan s maskom i rukavicama zazvoni na vrata i donese stvari neophodne za život! Jer kako pobogu živjeti bez sjenila i rumelnila! Sva sretna dočekala sam svoju pošiljku i uzbuđeno potrgala kutiju da bih isprobala novu kozmetiku. Trkom u kupaonicu odmah isprobat naručeno. Rumenilo sam uspjela pogodit! Vrlo je slično baš onakvom kakvog inače koristim, ali sa sjenilom sam bila na sto čuda! Prvo sam krenula nanositi ga na kapke ali kako nemam prakse ruka mi pobjegne pa namažem sve do ušiju! Zeleni mi se kapak i pola lica a šljokice toliko blješte da izgledam ko disko kugla. Nekako sam uspjela iz petog jubilarnog puta nanesti to sjenilo onako kako bi trebalo (barem je meni tako izgledalo) i važno došla u kuhinju. Sin me tužno pogledao i pitao što mi se dogodilo na oku, a suprug nije mogao suspregnuti smijeh. Nekako baš u to doba svratila je i mater koja je začuđujićim izrazim lica rekla samo "lijepo" i dalje su joj obrve stajale visoko podignute, ali kako ona kaže, na nama "mladima" je sve lijepo. Pa dobro, otrčala sam ponovno do ogledala, šta se čudite, jest da se inače tako ne šminkam ali stvarno nije loše (tješim sama sebe). Ne, ne nije uopće loše govori mi muž kroz smijeh, samo molim te nemoj ić takva na posao, čisto da ne plašiš te nesretne ljude koji su i tako isprepadani od ove korone! Samo im još i ti tako našminka trebaš, pomislit će ljudi da je virus mutiro ili ne daj Bože došao kakv novi! Ok, pomislih, danas sam dosta eksperimentirala, sutra ću pokušat na miru ponovno lagano na kapke nanest to nesretno sjenilo, platila sam ga toliko da ću ga nosit makar za po kući! Skidanje tog istog sjenila pravi je podvig! Osim što ti treba 10-ak blazinica, micelarna voda se jedva bori s tim zelenilom, a na kraju i ručnici dobiju svoju dozu zelenila! Ja sam stvarno seljak! Padam u depresiju i u usta guram čokoladicu iako sam od Uskrsa na strogoj dijeti. Kako se neke žene znaju lijepo našminkati i kako im to sve lijepo stoji, kako ja svaki put ispadnem kako klaun! Nakon još dve tri čokoladice, valjda zbog razine šećera u krvi raspoloženje mi se podiže i priznajem sebi da jednostavno nemam talenta za šminkanje. Odlažem novo sjenilo u rezervnu kozmetičku torbicu gdje razna kozmetika čeka neko "bolje vrijeme". A maskara, krema i novo rumenilo spremno čekaju ponedjeljak ujutro da ih kao i zadnjih 20 godina ujutro nanesem u dve minute i izletim iz kuće :) |
- 16:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.04.2020.
Stroga dijeta
|
Ima li hrabrih poput mene koji su danas stali na vagu? Ja sam priznajem dosta okljevala. Bi ili ne bi? Već danima mukom na sebe navlačim hlače za posao i svaki put moram uzet malo više zraka i udahnut da bi se uvukla, a sjedenje 8 sati u uredu u tim hlačama je postala prava muka, tolika da me znoj oblije svako malo. Srećom pa ovaj tjedan radim od doma pa mogu bit i u pidžami! Traperice su mi se zadnjih mjesec dana isto sve stisle, a majice su mi redom sve do pupka! Samo što mi pupak baš i nije za izložit ga pogledima, a bome ni trbuh! A i neke trenirke kao da sam oprala na višoj temperaturu, sve me nekako stišću oko struka, a kao da su mi i kraće. I danas je došao dan odluke! Ujutro stajem na vagu! Odlučila sam sinoć hrabro i uz podršku sina i supruga jutros hrabro stala! Prije toga naravno nisam popila ni gut vode a tri put sam trčala u WC u nadi da ću tako bit lakša. I napokon! Zažmirila sam i zagazila. I imala šta i vidjet! Imam 3 kg manje nego što sam imala kad sam izašla iz rodilišta, a ako nastavim ovako uskoro ću imat kao i kad sam išla u rodilište! Nakon početnog šoka i nevjerice natjerala sam supruga da stane i on, nije ni njemu baš bio bajan rezulatat pa samo jutro proveli seleći vagu po kući uvjereni da baš na tom mjestu dobro ne pokazuje. Od hodnika, kupaone, sobe, balkona pa čak i na dvorištu pokušavali smo doći do idealne težine, međutim izgleda da vaga ne valja! Razuvjerio nas je naš sin koji je stao na vagu i vaga pokazala isto kao i uvijek! Ma nemoguće! Ne, ne! Nema šanse da smo natulki toliko kila! Pa kad! Čudili smo se ispijajući kavu. Možda da pitamo nonu da nam posudi njezinu vagu, možda ova ipak laže za 2-3 kg? Dobro, Uskrs je, svega smo pripremili i jučer se fino pogostili, ali zar za jedan dan možeš dobit 5 kg??? Ne možeš, naravno! Skupljali smo mi to vrijedno zadnjih mjesec dana. Malo po malo, sve su to vrijedno natukli naši zubi. Sav onaj divan topli pečeni kruh, mlince, štrudlice, malo čipsa i čvaraka navečer pred tv-om, pa malo čokoladice kad nam padne šećer... pa malo više mesa za ručak da nam ostane i za večeru pa spremi ipak večeru jer od ručka nije ostalo ništa i eto nam razultata nakon mjesec dana! Nije da se nismo trudili, trudili smo se opako, a rezultat nam se bome i vidi! Od danas smo dakle na strogoj dijeti! Jutro smo proveli čitajući po internetu kako najbrže izgubiti nakupljene kilograme i donijeli rigorozne mjere! Rigoroznije i od stožera civilne zaštite Crne Gore gdje vlada strogi policijski sat! Za ručak juha i lešo meso plus zelena salata! Ručak smo tako izdržali bez po muke, popodne smo vrijedno odradili turbo trening a večeru smo važno odlučili preskočit. Ja ću samo limundau, izjavila sam samouvjereno sama sebi vjerujući. Suprug se isto držao kao da mu je svejedno pa odlučio preskočiti večeru. Malo smo se ustrčali po kuhinji sve se nadajući da će onaj drugi ić leć pa da ubacimo nešto u usta a i želudac mi se lagano priljepio za kičmu. Nakon mjesec dana raznih gozbi ova juha i salata kao da mi je napravila crnu rupu u želucu! Uvjerena sam da je tolika da bi mogla montirat teleskop i pronaći još pokoji planet u Sunčevu sustavu ili možda neki novi planetarni sustav? Gledam onog čokoladnog zeca u Uskršnjoj košari i od jednom mi izgleda toliko primamljivo (inače te čokoladne životinje nitko ne jede), a komadić pince koji se od petka dobrano sasušio mi djeluje ko komad sočne torte. Skupljam sline koje mi cure do poda i pijem tu nesretnu limunadu koja upada u moju crnu rupu i čujem ju da unutra šušti poput slapova na Plitvičkim jezerima. Pokušavam se koncentrirati na tv program ali ko za vraga u oči mi upadaju samo reklame trgovačkih centara koji na akciji nude razne delicije. Pokušavam misliti na sutra kad ću opet jest pa me to na tren obraduje :) Ali, nema predje! Najgori je prvi dan (opet se tješim), sutra će sve biti bolje, osim što me već sad bole trbušni mišići od milijon trbušnjaka i koljena od skakanja vijače, sutra bih se mogla probuditi i s upalom mišića! |
- 22:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #
utorak, 07.04.2020.
Preokupacija
|
U vrijeme globalne pandemije korona virusom, kad ljudi umiru na cestama, ostaju bez posla i prihoda, u Zagrebu neki i bez krova nad glavom a neki na žalost i bez svojih najmilijih mojoj mami je najveća preokupacija da li će za Uskrs bit bakalara u Konzumu? I tako već danima ona samnom djeli svoje brige, a sve naravno apelirajući na mene da odem u Konzum i kupim bakalar. Jer ona naravno nema propusnicu, a meni je i onako usput poslije posla. Već mi je par puta napomenula koliki bi taj bakalar trebao bit "Ovako otprilike" pokazuje mi rukama, može i malo veći, ali ne bi voljela da bude manji, jer onda, kaže neće bit dobra maneštra, priča mi sva ozarena! Tu nesretnu maneštru od bakalara koju ona tradicionalno za Badnjak i Veliki petak priprema zadnjih 5-6 godina od kad je kaže dobila svaršeni recept i onako nitko od ukućana ne jede. Pojedem jedino ja i to da joj ne dam "košaricu" jer nitko drugi neće, priznajem, fina je, ali mogla bi sasvim solidno proslavit taj blagdan i bez nje. Međutim, ili sam joj ja dala pogrešnu povratnu informaciju ili se baš najbolje nismo razumjeli svi zajedno ona ne odustaje od bakalara na maneštru! Moram priznat da me sad već lagano hvata panika jer što ću joj reć ako sutra u Konzumu stvarno ne bude bakalara?!?! Pred Badanjak me zadnji put sprašila da joj kupim bakalar ali u trgovini u kojoj sam bila nije ga bilo, a meni se u to ludo predblagdansko vrijeme, pa još i poslije posla stvarno nije dalo ić bauljat po drugim centrima u luđačku potragu za bakalarom kojeg nitko ne jede. Kad sam došla doma već me čekala na dvorištu da preuzme svoju narudžbu kad ono... Mama, nije bilo bakalara, govorim joj umorna od cijelog dana i misleći na to koje me još sve obaveze doma čekaju. Kako misliš nije bilo? Odgovara pomalo u nevjerici! Nije, nisam ga našla, pognute glave tražim trunku razumijevanja. A kamo si gledala, pita me već pomalo uvrijeđeno? (Kao da možeš omašit bakalar, mislim si. Našo bi ga čovjek na žmirećki!) Da si malo bolje gledala bila bi ga našla odgovara ljutito! A u međuvremenu silazi i moj sin sav veseo pitajući da li sam i njemu štogod kupila? Pa dobro mama, sutra poslije posla ću se zaletit u drugi centar pa ću pogledat tamo, negdje mora bit! Ne moraš! Odgovara ljutito! Bakalar se mora močiti tri dana, sutra je već kasno! Ma di piše da se mora namakat tri dana??? U receptu, kokice, odgovara spremno, tamo piše da se mora namakat tri dana inače neće bit mekan! Zafrkala je nosom i uvrijeđeno se okrenula. A što da u receptu piše da se skupa s bakalrom i ti moraš namakat tri dana??? Jel bi i ti čučala u kablu skupa s njim? Sad sam već i ja uvrijeđena njenom nevjericom, ali i slijepim praćenjem recepata jer da u kojim slučajem u nekom receptu piše da dok se tijesto diže domaćica mora skakutat na jednoj nozi on bi garant pol sata vrijedno skakutala jer TAKO PIŠE! Pa ako ti nije jasno zašto skače, pročitaj! Moj sin je i dalje skakutao oko mojih nogu i prekapao po vrećicama ne bi li u kojoj našao kakav prigodan poklon za njega! Pa na kraju i on bio razočaran jer sam kupila samo hranu a niti jednu igračku! Ljutito se okrenuo i on i pošao u kuću! Pođi za nonom pa se možete zajedno ljutit, viknula sam za njim i krenula teglit sve te vraćuce u kuću! Ko dvoje razmažene djece, mumljam sebi u bradu i teglim ko majmun, a i ja ko luda mater! I to pred Božić kad se trudiš svim silama sve stić i svima udovoljit! E pa već si vidim poznati scenarij i za ovaj Uskrs! Ne pada mi na pamet u ovim ludim vremenima obilazit sto trgovina i gužvat se među ljudima u suludoj potrazi za bakalarom jer se bojim da bih osim bakalara doma mogla donest jedino koronu, a scenarij nakon mi je već i onako poznat. Nafenđena mater i razočaran sin! Ipak, htjela ja to priznat ili ne, u ovih zadnjih par dana i meni ja taj bakalar postao glavna preokupacija! Jer si cijeli dan danas mislim, što ako ga u Konzumu stvarno ne bude?? |
- 21:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 03.04.2020.
Pismo sestri
|
Draga sestrice, Znan da se nismo čule već dva dana i evo samo da ti javim da je kod nas sve ok! Nadam se da ste vi dobro i da su mačice vesele, one i onako ne kuže da je korona osim šta im vi malo više smetate po stanu i remetite njihov mir. Kod nas je stalno neka akcija! Svaki nam dan na pamet padaju razne ideje. Najnovija je da ćemo imati vrt! Daaaa, daaaa! Dobro si pročitala! Vrt ili ti ga bašću! Višak slobodnog vremena stvarno stvori čovjeku razne ideje. Ja i mama smo naravno začetnici te sjajne zamisli! Šta smo mi gore od drugih ljudi u selu da ne bi imale svoj vrt? Iako nismo baš bogzna kakvi talenti bitno je da imamo volju. Pa znamo i mi kopat! Imamo i dvije motike, veću i manju a mama će preko veze od barbe užicat i vile, pa da malo i poštihamo ;-) Posadit ćemo tradicionalo peršin ko i svake godine, nadamo se da će ove izać van jer prijašnjih ili nikako ili slabo, na pamet nam naravno nije palo da je to možda zbog rupe u koju ga posadimo koja bi prikladnija bila za položit mrtvaca, ali ne trba sad cjepidlačit. Ove godine ozbiljno smo se uhvatile te sjajne ideje da imamo svoj povrtnjak! Osim peršina kojeg sam već spomenula na pamet nam je pao i šegljin, mrkva, tikvice i mahune a vjerovatno ćemo se za koji dan odlučit i za još pokoju povrtnu kulturu. Krompir smo odmah izbacile jer ste to kopa i kad ga sadiš i kad ga vadiš, a to je ipak malo previše, a krompir i deblja a mi smo odlučili svi u kući ić na strogu dijetu! Doduše osim peršina nemamo ničeg drugog za posadit ali listale smo kataloge i vidjele da ima sadnica u Bauhausu pa ćemo užicat Sanju da nam kupi kad se bude vraćala s posla jer nemamo propusnicu. A i šta je to njoj prošetat malo do Bauhausa i uzet nam par sadnica, neka uzme to kao jedan mali izlazak, ja bi da mogu baš s guštom išla. Malo smo bile u dilemi jer nismo mogle odlučit koji ćemo dio vrta prenamjenit za povrtnjak. Ja sam odlučila da ćemo žrtvovat lavande, od njih i tako nema velike koristi osim što su lijepe i što mirišu (priznajem žao mi ih je ali šta sad) , mogle smo iskopati i lovor, on se pak širi ko lud, a mama je čak predložila da iskopamo maslinu iz velikog travanjaka i presadimo ju nekamo, samo ne znamo kamo jer kod lavandi će joj bit pretijesno, a lovor će ju izgurat. Palme nam je bilo žao jer se jadna tek ulovila pa si mislimo di ćeš siroče sad čupat van, čak smo si mislile okolo nje posadit tikve ali smo odustale. Preletile smo brzisnki okom i travanjake s cvijećem pa i od toga odustale. Na kraju smo po strani kuće našle jedan prigodan kutak za sve naše zamisli, ali nam je nekako sumnjiv jer tamo nema puno sunca. Razmišljale smo čak srušit i drvo koje tamo raste već 50-tak godina ali nismo baš vješte s motorkom, a i još uvijek su nam dragi svi djelovi našega tijela! No nema veze, odluka je pala, ništa se neće čupat ni micat, vrt ide u taj hlad pa kud puklo da puklo! Sva ozarena otrčala sam se presvuć da krenem u akciju čupanja trave i skužila da sam pobacala sve stare tenisice, a u mom ormaru na žalost neke prigodne obuće za kopanje baš i nema. No nema veze, žrtvovat ću starke! Imam ih već sto godina i više ih skoro pa i ne nosim! Spremna sam se vratila kad je mama primjetila jedan detalj koji nam nedostaje! Gnoj! Nemamo gnoj! Kako ćemo napravit povrtnjak bez gnoja? Kako, pa od zemlje! Ali zemlja ispod te trave je preloša da bi izniklo išta (možda zbog toga zapravo peršin ne izlazi?). A gdje nabaviti gnoj? I s čim ga dovesti? Oće li nam to onda smrdit oko kuće? Naš entuzijazam je naglo splasnuo. Pogledala sam u starke i namignula im ;-), još ćete vi koju godinu bit na mojim nogama. Uzele smo velike vaze i posadile u njih peršin, i tako najviše kuhamo juhu! |
- 23:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 27.03.2020.
Štednja
|
Ja baš nisam neki štedljivi tip. Sve što imam ja to uredno i potrošim, a još ponekad znam provuć i karticu na par rata jer je beskamatno, pa zašto ne otplaćivat neku stvar koja košta 1000 kn 10 mjeseci kad to možeš? Naravno da nakon 10 mjeseci više nemaš blage veze di si bio i što si kupio, ali kao da je to sad bitno! Da sutra ostanem bez posla ja bih uspjela preživjet svega jedan mjesec i to od one zadnje plaće. Znam, nije baš za hvalit se, ali je tako. A nije da nisam pokušala i to u više navrata. Znala sam si ugovorit trajni nalog pa izdvajat na štednju mjesečno parsto kuna ali to me ne bi dugo držalo, znala sam ja i dignut gotovinu na bankomatu pa ju gurat u madrac, ali ta mi je ideja trajala još kraće, pokušala sam jedno vrijeme kupovat valutu pa bih si kupila eure kad bi tečaj bio najveći mogući a potim ih mjenjala naravno kad je najmanji. S vremenom sam se pomirilia da jednostavno nemam talenta za štednju, meni se jednostavno nikad nije dogodilo da me na tekućem računu dočeka nešto novaca od prošlog mjeseca, jer ako bi mi se kojim slučajem i omaklo da ostane ja bih se potrudila to potrošit makar i dan prije plaće. Uz to, ne volim gotovinu, ja najviše volim plaćat karticom. Mrzim kad moram dat sto kuna i onda čekat da mi blagajnica vrati 64,57 kn pa onda to prevrtat po novčaniku. I još nešto, ja stvarno ne volim novac! Ne volim ga imat kod sebe, ne volim ga gledat i ne volim ga brojat. Ja ga od srca najviše volim trošit. Meni nema ljepšeg nego kad potrošim sve što imam. Znala sam se zamislit kad bih vidjela reklamu za Euro Jackpot od parsto milijuna kuna što bih ja sa svim tim novcima??? Odmah bi se zgrozila! Pa ja bih se ubila trošeći! Vjervatno bi me našli negdje, izgladnjelu i premorenu, mršavu i ispijenu kako bjesnomučno peglam karticu da potrošim sve ste silne milijune, kupujem i trošim a ono nikako da se potroši... pa si mislim kome bih sve dala taj novac, jer pobogu šta da radim s tim? Da si kupim auto? Pa auto imam! Kuću? Pa imam i nju? Malo garderobe? Ajde, to uvijek može. Da odem na put oko svijeta? Opet će mi ostat? Ma ja bih to sve podjelila! Onako od gušta i sa srećom. Vrag odnio i novce! Nek je nama zdravlja i sreće :) |
- 22:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Svibanj 2020 (3) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||