Postoji li vječna ljubav između žene i muškarca?
Kad nekog voliš cijeli svoj život i bez kompromisno.
Postoji li ta nesebična ljubav prema nekom muškarcu ili ženi, koga ćeš ako ga iskreno voliš pustiti da bude sretan s drugim?
I bit ćeš sretan zbog njega ili nje, jer znaš da je tvoja ljubav našla sreću svog života. Svoju srodnu dušu. Svoju drugu polovicu.
Koliko je ljudi sposobno tako voljeti?
Da li je to ona prava istinska ljubav prema nekom ili je ljubav kad ga grčeviti držiš uza se i ne puštaš? Jer ga toliko voliš da ne želiš živjeti bez njega.
Što je u stvari ispravno? I postoji li ispravno?
Evo, ja kao žena sad si zamišljam da li bi ja bila sretna sa svojim mužem a da znam da on u dubini duše nosi ožiljak, ožiljak koji mu je ostavila neprežaljena ljubav, ožiljak žene koja je bila stvorena za njega.
Bih li mogla samo zbog svoje sreće i zbog sreće naše djece i zbog forme obitelji koju treba zadovoljiti gledati pored sebe čovjeka koji sa mnom nije istinski sretan?
I tako prolazi dan po dan , pa tjedan, pa mjesec pa godina.... I bude boljih i lošijih dana, ali nekako ide.
Svi mi mislimo da se vide samo vanjski ožiljci, a one dublje, one koji su nam na srcu da ih možemo sakriti. No, čim se malo zagrebe površina, on nam se vidi na licu. I koliko god se mi trudili sakriti ga osmijehom on prodire na površinu i ostavlja gorčinu.
Da li bi mogla živjeti sa tom gorčinom? Znajući da sam ljubavi svog života uzela ljubav njegovog života? Da li je to sreća? Kad legneš u krevet s čovjekom, a nisi siguran gdje su njegove misli?
Što po vama znači istinski nekoga voljeti?
Da li bi vi mogli živjeti bez vaše ljubavi, a da znate da je ta ljubav sretna s nekim drugim?
Da li ste prošli nešto slično u životu?
Kako ste postupili?
Post je objavljen 24.05.2020. u 11:54 sati.