Minuta za sebe
četvrtak, 14.05.2020.
Iznajmljivači
|
Najdraže godišnje doba bilo mi je ljeto dok nismo postali iznajmljivači. Dugi topli dani, sunce, more, kavica, terase, gužve u gradu... baš sve mi je to bilo super! Uopće mi nije bilo jasno što njurgaju iznajmljivači, pa za dva -tri mjeseca digneš lovu za koju inače radiš cijelu godinu ili duže, a gostima i onako treba smo počistiti kad dođu i odu, pa zar je to neki problem? I tako smo i mi, prije 5 godina odlučili postat iznajmljivači. Jer, što bi mi bili gori od drugih! Ububali smo sve što smo imali, što nismo imali i sve što nam je banka bila voljna dati da sredimo smještaj kakvog nema u okolici! Sjećam se prvih rezervacija i prvih gostiju, bili smo uzbuđeni ko mala djeca. Cijela familija je bila u odboru za doček, muž, nona, mali i veliki braco i ja! Pripremili smo ugodnu dobrodošlicu ljudima s kojima smo pričali na lošem engleskom i još lošijem njemačkom jeziku, puni euforije ih nudili kavicom, sladoledom, limunadama i rashlađenim pivicama. Pričali o nama, o našoj zemlji, moru, ljudima... sve nas je interesiralo o našim gostima, tko su? Odakle dolaze? Gdje žive? Što rade? Imaju li djece, pasa, mačku... Poslije smo još cijeli dan komentirali kako su to jedni divni ljudi i ako nam je baš drago da su odmor odlučili provesti kod nas. S vremenom se situacija malo promijenila. Za gostima baš i ne treba samo počistit kad dođu i odu, gosti imaju puno pitanja, zahtjeva, prijedloga i primjedbi. Tako na primjer nekima ne paše klima u dnevnom boravku jer im puše u glavu, drugima je voda u bazenu pretopla, trećima prehladna, jednima su bile tvrde stolice, drugima te iste stolice nisu bile tvrde nego na pogrešnom mjestu, nekima je internet spor, suncobrani premali, ležaljke preteške, nekima ne odgovaraju vješalice u ormarima... i da ne nabrajam dalje s kakvima smo se sve zahtjevima susreli unatrag 5 godina. Samim time i naš je entuzijazam polako opao i više ih baš i ne dočekujemo u euforiji kao i nekad. A pogotovo ne cijela familija! Sigurno pogađate da sam ih uglavnom dočekivala ja! I ispraćala, naravno. Iako smo i dalje svi angažirani oko pospremanja kuće i okućnice prilikom dolaska i odlaska, susrete s gostima moja je familija velikodušno prepustila meni. Tako da se svi od reda posakrivaju u mišje rupe dok gosti odu, a prije nego li će doći opet svi netragom nestanu. Ostajemo samo ja, moj loš engleski, još lošiji njemački i usiljeni osmjeh kako mi je drago što ih vidim (moš mislit), a još draže mi je kad vidim njihovog psa (pogotovo ogromnu dlakavu džukelu koja prvo što napravi je legne na krevet ili skoči u bazen). Oh! Imate i psa! Kako je krasan! Ma vidi ga samo kako je sladak, dođi, dođi tepam džukcu kojeg bih najradije katapultirla kilometrima odavde! Na njihovo pitanje imam li i ja psa spremno odgovaram kako imam i psa i mačku (naravno da nemam i ne mislim ni imat) i kako smo mi svi doma veliki ljubitelji životinja. U dve-tri minute im predstavim smještaj i sebe kao domaćina na već napamet naučenim rečenicama engleskog ili njemačkog te uručim ceduljicu s brojem telefona i e-mailom i molim Boga da me ne zovu nit da mi pišu. Nakon što cijelo jutro ko budala rintaš za gostima koji su prije njih otišli i ostavili dar mar a onda ih do popodne čekaš na plus sto stupnjeva nije ti ni do čega. A ponajmanje do ugodnog ćaskanja na jeziku kojeg jedva naklapaš. Hladnu limunadu i pivice im ostavim u frižideru a kavicu u kuhinji pa ako je ikako moguće da se počaste sami bez mene, jer meni u 6 popodne bude pun kufer svega! Jedino još nona ima volju dočekivati goste pa kad god mogu njoj prepustim to zadovoljstvo. Ona se, nećete vjerovati, uvijek sa dočeka vrati s tringeltom! Valjda ljudi kuže kad je netko stvarno presretan što ih vidi i kad netko to odrađuje na silu. Njoj su svi redom divni i mladi ljudi pa čak i oni 45-tog godišta! Vraća se ona jednom s dočeka i kaže, došli su nam jedni divni ljudi srednjih godina s krasnim pasom (čuj to-krasan pas). I sad si ja mislim, srednjih godina? Pa bit će negdje moje godište! Kad ono dolaze slike putovnica 1945. i 1947. godište! Blažena nona! Ona u toj svojoj sreći što ih dočekuje ni ne vidi stvarno stanje. A još se s njima uredno zadrži, uzme domaće rakije pa oni nazdravljaju i vesele se. Što li pričaju i o čemu vjerojatno ni jedni ni drugi nemaju pojma, ali u svakom slučaju nona ostavlja bolju sliku iznajmljivača od svih nas! Međutim, nesreća je u tome što nona ipak ostavlja ceduljicu s mojim brojem i mailom tako da poslije za sve ipak zivkaju mene. Moj muž će vam ako ga pitate isto reći da s gostima nikad nismo imali nikakvih problema. Pa naravno, njega nitko ni ne zove, a ako ga kojim slučajem i nazove on samo pruži mobitel meni i kaže "Gosti zovu". I tako sam vam ja počela mrzit ljeto. Nekad najdraže, najbezbrižnije i najljepše godišnje doba sad čekam sa zebnjom i jedva čekam da prođe. Nema više slobodnih vikenda i spajanja blagdana. Jer ako i spojim neki blagdan moramo ostat doma zbog smjene gostiju. Nema više bezbrižnog lješkarenja na plaži jer svako malo zvoni telefon da mi se neki gost požali kako ne može naći RTL program ili kako nema internetske veze. Nema putovanja za godišnji odmor.... A nije da mi se ostali iznajmljivači nisu žalili da je sve to zajedno jedna velika tlaka, ali mi smo se valjda htjeli sami uvjeriti. Ove godine se sezona pomakla za srpanj, ali kakve sam ja sreće vjerojatno će lipanj biti hladniji i kišovitiji od siječnja tko da mogu zaboravit uživanje u ljetu. Srećom pa mi kredit izlazi 2044. godine, pa ako još budem živa neću se više bavit turizmom i iskoristit ću sve blagodati ljeta :-D |
- 10:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Svibanj 2020 (3) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||