Minuta za sebe
nedjelja, 24.05.2020.
Kad nekog voliš
|
Postoji li vječna ljubav između žene i muškarca? Kad nekog voliš cijeli svoj život i bez kompromisno. Postoji li ta nesebična ljubav prema nekom muškarcu ili ženi, koga ćeš ako ga iskreno voliš pustiti da bude sretan s drugim? I bit ćeš sretan zbog njega ili nje, jer znaš da je tvoja ljubav našla sreću svog života. Svoju srodnu dušu. Svoju drugu polovicu. Koliko je ljudi sposobno tako voljeti? Da li je to ona prava istinska ljubav prema nekom ili je ljubav kad ga grčeviti držiš uza se i ne puštaš? Jer ga toliko voliš da ne želiš živjeti bez njega. Što je u stvari ispravno? I postoji li ispravno? Evo, ja kao žena sad si zamišljam da li bi ja bila sretna sa svojim mužem a da znam da on u dubini duše nosi ožiljak, ožiljak koji mu je ostavila neprežaljena ljubav, ožiljak žene koja je bila stvorena za njega. Bih li mogla samo zbog svoje sreće i zbog sreće naše djece i zbog forme obitelji koju treba zadovoljiti gledati pored sebe čovjeka koji sa mnom nije istinski sretan? I tako prolazi dan po dan , pa tjedan, pa mjesec pa godina.... I bude boljih i lošijih dana, ali nekako ide. Svi mi mislimo da se vide samo vanjski ožiljci, a one dublje, one koji su nam na srcu da ih možemo sakriti. No, čim se malo zagrebe površina, on nam se vidi na licu. I koliko god se mi trudili sakriti ga osmijehom on prodire na površinu i ostavlja gorčinu. Da li bi mogla živjeti sa tom gorčinom? Znajući da sam ljubavi svog života uzela ljubav njegovog života? Da li je to sreća? Kad legneš u krevet s čovjekom, a nisi siguran gdje su njegove misli? Što po vama znači istinski nekoga voljeti? Da li bi vi mogli živjeti bez vaše ljubavi, a da znate da je ta ljubav sretna s nekim drugim? Da li ste prošli nešto slično u životu? Kako ste postupili? |
- 11:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.05.2020.
Iznajmljivači
|
Najdraže godišnje doba bilo mi je ljeto dok nismo postali iznajmljivači. Dugi topli dani, sunce, more, kavica, terase, gužve u gradu... baš sve mi je to bilo super! Uopće mi nije bilo jasno što njurgaju iznajmljivači, pa za dva -tri mjeseca digneš lovu za koju inače radiš cijelu godinu ili duže, a gostima i onako treba smo počistiti kad dođu i odu, pa zar je to neki problem? I tako smo i mi, prije 5 godina odlučili postat iznajmljivači. Jer, što bi mi bili gori od drugih! Ububali smo sve što smo imali, što nismo imali i sve što nam je banka bila voljna dati da sredimo smještaj kakvog nema u okolici! Sjećam se prvih rezervacija i prvih gostiju, bili smo uzbuđeni ko mala djeca. Cijela familija je bila u odboru za doček, muž, nona, mali i veliki braco i ja! Pripremili smo ugodnu dobrodošlicu ljudima s kojima smo pričali na lošem engleskom i još lošijem njemačkom jeziku, puni euforije ih nudili kavicom, sladoledom, limunadama i rashlađenim pivicama. Pričali o nama, o našoj zemlji, moru, ljudima... sve nas je interesiralo o našim gostima, tko su? Odakle dolaze? Gdje žive? Što rade? Imaju li djece, pasa, mačku... Poslije smo još cijeli dan komentirali kako su to jedni divni ljudi i ako nam je baš drago da su odmor odlučili provesti kod nas. S vremenom se situacija malo promijenila. Za gostima baš i ne treba samo počistit kad dođu i odu, gosti imaju puno pitanja, zahtjeva, prijedloga i primjedbi. Tako na primjer nekima ne paše klima u dnevnom boravku jer im puše u glavu, drugima je voda u bazenu pretopla, trećima prehladna, jednima su bile tvrde stolice, drugima te iste stolice nisu bile tvrde nego na pogrešnom mjestu, nekima je internet spor, suncobrani premali, ležaljke preteške, nekima ne odgovaraju vješalice u ormarima... i da ne nabrajam dalje s kakvima smo se sve zahtjevima susreli unatrag 5 godina. Samim time i naš je entuzijazam polako opao i više ih baš i ne dočekujemo u euforiji kao i nekad. A pogotovo ne cijela familija! Sigurno pogađate da sam ih uglavnom dočekivala ja! I ispraćala, naravno. Iako smo i dalje svi angažirani oko pospremanja kuće i okućnice prilikom dolaska i odlaska, susrete s gostima moja je familija velikodušno prepustila meni. Tako da se svi od reda posakrivaju u mišje rupe dok gosti odu, a prije nego li će doći opet svi netragom nestanu. Ostajemo samo ja, moj loš engleski, još lošiji njemački i usiljeni osmjeh kako mi je drago što ih vidim (moš mislit), a još draže mi je kad vidim njihovog psa (pogotovo ogromnu dlakavu džukelu koja prvo što napravi je legne na krevet ili skoči u bazen). Oh! Imate i psa! Kako je krasan! Ma vidi ga samo kako je sladak, dođi, dođi tepam džukcu kojeg bih najradije katapultirla kilometrima odavde! Na njihovo pitanje imam li i ja psa spremno odgovaram kako imam i psa i mačku (naravno da nemam i ne mislim ni imat) i kako smo mi svi doma veliki ljubitelji životinja. U dve-tri minute im predstavim smještaj i sebe kao domaćina na već napamet naučenim rečenicama engleskog ili njemačkog te uručim ceduljicu s brojem telefona i e-mailom i molim Boga da me ne zovu nit da mi pišu. Nakon što cijelo jutro ko budala rintaš za gostima koji su prije njih otišli i ostavili dar mar a onda ih do popodne čekaš na plus sto stupnjeva nije ti ni do čega. A ponajmanje do ugodnog ćaskanja na jeziku kojeg jedva naklapaš. Hladnu limunadu i pivice im ostavim u frižideru a kavicu u kuhinji pa ako je ikako moguće da se počaste sami bez mene, jer meni u 6 popodne bude pun kufer svega! Jedino još nona ima volju dočekivati goste pa kad god mogu njoj prepustim to zadovoljstvo. Ona se, nećete vjerovati, uvijek sa dočeka vrati s tringeltom! Valjda ljudi kuže kad je netko stvarno presretan što ih vidi i kad netko to odrađuje na silu. Njoj su svi redom divni i mladi ljudi pa čak i oni 45-tog godišta! Vraća se ona jednom s dočeka i kaže, došli su nam jedni divni ljudi srednjih godina s krasnim pasom (čuj to-krasan pas). I sad si ja mislim, srednjih godina? Pa bit će negdje moje godište! Kad ono dolaze slike putovnica 1945. i 1947. godište! Blažena nona! Ona u toj svojoj sreći što ih dočekuje ni ne vidi stvarno stanje. A još se s njima uredno zadrži, uzme domaće rakije pa oni nazdravljaju i vesele se. Što li pričaju i o čemu vjerojatno ni jedni ni drugi nemaju pojma, ali u svakom slučaju nona ostavlja bolju sliku iznajmljivača od svih nas! Međutim, nesreća je u tome što nona ipak ostavlja ceduljicu s mojim brojem i mailom tako da poslije za sve ipak zivkaju mene. Moj muž će vam ako ga pitate isto reći da s gostima nikad nismo imali nikakvih problema. Pa naravno, njega nitko ni ne zove, a ako ga kojim slučajem i nazove on samo pruži mobitel meni i kaže "Gosti zovu". I tako sam vam ja počela mrzit ljeto. Nekad najdraže, najbezbrižnije i najljepše godišnje doba sad čekam sa zebnjom i jedva čekam da prođe. Nema više slobodnih vikenda i spajanja blagdana. Jer ako i spojim neki blagdan moramo ostat doma zbog smjene gostiju. Nema više bezbrižnog lješkarenja na plaži jer svako malo zvoni telefon da mi se neki gost požali kako ne može naći RTL program ili kako nema internetske veze. Nema putovanja za godišnji odmor.... A nije da mi se ostali iznajmljivači nisu žalili da je sve to zajedno jedna velika tlaka, ali mi smo se valjda htjeli sami uvjeriti. Ove godine se sezona pomakla za srpanj, ali kakve sam ja sreće vjerojatno će lipanj biti hladniji i kišovitiji od siječnja tko da mogu zaboravit uživanje u ljetu. Srećom pa mi kredit izlazi 2044. godine, pa ako još budem živa neću se više bavit turizmom i iskoristit ću sve blagodati ljeta :-D |
- 10:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.05.2020.
Hrvati
|
Nas baš nikako da pogura naprijed! I kad se nekim čudom pomaknemo malo prema zapadnoj europi naši političari se svojski potrude da nas vrate barem 30 godina unazad! Malo u '91 pa malo u '41, pa u '95 ili '45! Kladim se da jedan prosječan Finac, Belgijanac, Danac ili Šveđanin , pa čak i Portugalac, Španjolac ili Austrijanac nema pojma od kad do kad je trajao Drugi svjetski rat, dok moje djete od 6 godina već barata riječima partizan i ustaša. Naravno da doma ne pričamo o tome, al čim upališ tv a da kojim slučajem nije RTL Kockica ili Mini TV prvo što čuješ je "Za dom spremni" i partizani! Čim su malo popustile mjere stožera odmah su se razvezali naši političari važno pričajući o slavnoj hrvatskoj povijesti, povijesnim bitkama, pozdravima, ratovima i ličnostima! Bože mi oprosti, ali više mi u špici Dnevnika nedostaje onaj broj oboljelih, mrtvih i na respiratoru nego li Plenkivić i Milanović! A kud se sad još spremaju i za izbore pa im pokoji kadar na našu nesreću ukrade i zalutali Bernardić, a od nekud je kao od mrtvih uskrsnuo i Škoro u kompi sa Željkom Markić!! Ako je mali u blizini ja odmah okrećem program da mi dijete ne gleda Milanovića i Markićku jer sad je u osjetljivim godinama i mogao bi imati noće more, a zamislite vi sebe da sanjate nekog od njih dvoje a kamo li jedan šestogodišnjak?? Dobro je kad čovjek sve to pogleda u 7 navečer pa te taj horor film dok ne odeš spavat malo i popusti, al kad kao i ja pogledaš 3. Dnevnik možeš zaboravit da ćeš sklopit oko do 1-2! Preveliki su to stressovi! Moram priznat da mi nedostaje Kolinda onako uvijek u laganoj euforiji ili barem neki lik poput Mesića koji se dobro nasmije sam sa sobom. Ovo danas sve izgleda ko žešći "hard kor" Slušam pak danas na vijestima da bi glasovanje moglo biti "poštansko"! Čuj to? U 21. stoljeću kad se djeca rađaju s mobitelima u rukama a bome i oni koji su u mirovinu išli dok je još Drug Tito bio živ vladaju računalnim osnovama, mi planiramo imat poštansko glasovanje!! '45 bi to poštansko glasovanje vjerujem svakako bilo hit, ali kad u proljeće 2020 slušaš kako su na jesen izgledni parlamentarni izbori sa poštanskim glasanjem misliš si da te netko sprda! Okrećem se oko sebe u dnevnom boravku da vidim prati li te vijesti još netko od ukućana pa da prokomentiramo zajedno jer možda sam ipak ja sve krivo pohvatala, ali nema nikog. Onda si poslije svega sjednem da ispušim jednu u miru, smirim se i sama malo od svog tog užasa kojeg sam čula i vidjela u samo pola sata pa si mislim "Kuda za Boga miloga mi idemo??" Jedino što nas drži na klimavim nogama zadnjih par godina su turizam i jeftini krediti, sad je izgledno da turizma baš puno neće bit a bome ni kredita, pogotovo jeftinih, pa je valjda pravi trenutak da se vratimo našim starim ustašama i partizanima. Uplete se potom u tu priču i uvijek "nepristrana" Crkva da bi zaokružili tu cjelinu guranja unatrag. Jer ne mogu nas samo jedni tako sliovito gurat unazad sami, treba im uvijek potpora s lijeva i desna, a kod nas takvih bome ne fali. Veselim se da će se sav taj predizborni cirkus odvijat u ljeti kad smo više po vani pa se nadam da ću ipak dobar dio svega toga propustit. A poštansko glasovanje ću svakako obavit, kao i svake godine do sad, gledam u onaj listić i u glavi čujem Huga: "Hajde, izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti" |
- 23:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Svibanj 2020 (3) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||