Minuta za sebe
utorak, 21.04.2020.
Čekanje
|
Ne znam kako drugi ljudi ali ja uvijek nešto čekam. Pritom ne mislim na čekanje u redovima na raznim blagajnama ili šalterima, sačuvaj Bože, to sam se davno digitalizirala do maksimuma, jedino još doktor da se digitalizira pa da kad me boli grlo pošaljem sliku otvorenih usta kako govorim aaaaa i dobijem klavocin kojeg bih si nakon toliko godina već i sama na recept napisala, al doktor je ipak doktor i čovjek se školovao za to pa onda to uredno sa strpljenjem čekam. Ovdje mislim na ono drugo čekanje, ono kad stalno nešto čekate i uredno to dočekate i čim to dođe čekate nešto drugo! Na primjer, ponedjeljkom jedva čekam petak, kad je kiša čekam sunce, kad je zima čekam da bude toplo, kad je Božić čekam Uskrs, kad prođe Uskrs Prvi maj, kad prođe Prvi maj čekam Tijelovo i one blagdane u lipnju koje su već toliko puta izmješali da više i ne znamo koji su točno ali ja ih uredno čekam! Onda naravno čekam kad ću na godišnji odmor pa na godišnjem odmoru čekam da se negdje pomaknemo, pa onda već lagano jedva čekam da se vratim radit i da mi krene ona moja lijepa kolotečina kuća-poso-Konzum-kuća... Kad sam bila trudna jedva sam čekala da rodim, od kad sam rodila jedva čekam da mi dijete poraste, pa čekam da krene u školu a kad krene u školu ću vjerovatno jedva čekat da ju završi. Već godinama čekam promaknuće i povišicu, promaknuće je i došlo, al povišicu ću još malo sačekat, ipak, treba se dokazat na novom poslu, možda mu nisam ni doralsa pa je to u stvari dobra prilika da mi poslodavac sreže plaću, ali ja i dalje strpljivo čekam. Čekam da otplatim kredit, u stvari nadam se da ću doživjet da otplatim kredit, nije baš neka fora nasljednicima ostavit kredit u ostavini, al kako moja mama kaže: Bolje da imaš kredit pa da ti djeca mole za zdravlje nego da si pun ko brod pa da ti mole za smrt. Ima nešto i u tome! Čekam da mi istekne životno osiguranje pa da se u penziji počastim krstarenjem na nekom kruzeru (nadam se da će bit dovoljno, ako ne, nek me na pola puta bace u more). Osim ovih stvari čekam i na svakodnevnoj bazi neke sitnice, tipa čekam da mašina opere veš pa da ga stavim sušit, onda čekam sušilicu da osuši pa da to sve posložim i popeglem, pa čekam navečer da pogledam neku dobru emisliju i da moji odu spavat pa da pospremim sve na miru. Čekam da mi kosa naraste, da smršavim, da vježbanje počne davat nekakve rezultate, da mi tijesni kupaći kojeg sam naručila stoji ko saliven(to ću se načekati),čekam da mi procvijeta cvijeće kojeg sam posadila, da maslina da koji plod, čekam u zadnje vrijeme da prođe ova nesretna korona i da počnemo koliko toliko normalno živjet, čekam ljeto, pa zimu, pa proljeće, pa opet ljeto... Nije da ne dočekam, većinu tog što čekam ja uredno i dočekam, pa onda opet nađem nešto drugo što bih mogla čekat! Ne znam da li postoji neki naziv za ljude poput mene koji stalno čekaju, da li bih spadala u neku skupinu mazohista ili u neku drugu grupu čudaka? Sjećam se svoje none, srećom doživjela je lijepe godine, često je nas unuke čuvala i pričala nam priče iz svog djetinjstva i svog života, razne zgode i nezgode koje smo mi djeca otvorenih usta i s oduševljem slušali. Pa si mislim, jbt što ću ja pričat svojim unucima? Mogu im jedino reći da sam se ja ako ništa u svom životu dobro načekala! |
- 22:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Svibanj 2020 (3) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||