vikendarenje

Ne znam kako ni zašto, al ovaj post mi je nestao. Pa da ponovimo:

Kao što sam nagovještavala, pokrenila sam se! Tome je prethodilo veliko istraživanje zagrebačkih teretana, fitness centara, aerobic centara, sportskih centara, reebok centara, dale uglavnom svih centara osim šoping centara.
Cijene su šarolike. Recimo da pristojnim smatram onu 2 puta tjedno 160 kuna, 3 puta tjedno 200 kuna.
Plus minus koju kunu, takve cijene drže:
- FUTURA, Veslačka FUTURA(za teretanu, aerobic im nije baš jeftin)
- GOKYFIT, hotel Gaj GOKY, imaju dvije lokacije
- Centar TRNJE, Vukovarska DRUŠTVO ZA SPORTSKU REKREACIJU
- BPM, Selska BIPIEM

Iz neznam kojeg razloga, neki su se precjenili, kao npr. fitness na Vrbanima SportGM (2 puta tjedno 200 kuna – za te nofce očekujem da poslije svakog treninga imam masažu i prijevoz doma), Amika (jel zbog imena il prezimena?), Fit na Velesajmu

Osobno bi najviše volila da mi je odgovara termin u Fitness Formi (www.fitness-forma.com) jer imaju super programe, al eto u meni nezgodne ure; način plaćanja im je malo specifičan (platiš 200 kunića i možeš u bilo koju grupu ili u teretanu10 puta) a inače je na glasu kao teretana koju uvelike posjećuju i pobornici gay pride.
Što se tiče pojedinih «lanaca» fitness centara spomenit ću GL Health club. Zašto? Zato šta imaju zanimljivu teoriju – naime, oni formiraju cijene ovisno dal želiš vježbat sa kremom hrvatske estrade u SERAtonu ili sa priprostim pukom u običnoj dvorani o čemu se možete informirat na http://www.glfitness.hr/cjenik.html#

Zanimljivo kakvi se sve nazivi upotrebaljavaju za skakutanje – nekad si ima aerobic i teretanu, a danas imaš aerobic, aeromix, aerobox, body sculpt, body styling, total body, kick box, kick to fit, calenetics, step, tae bo, high-low i svega drugog blaga božjeg.
Uglavnom se svodi na jako nabrijanog voditelja/voditeljicu i 10ak polaznika koji dušu ispuštaju al korak uhvatit ne mogu. Ako nemate ritma, razmislite dva puta prije upisa aerobiločega. Ako se uz to ne volite gledat u ogladalo kako udarate zamišljenog protivnika dok iz zvučnika ori sašemambarumbakojivrag korak, nešto kao taebo definitivno nije za vas. Pod nazivom step,na, ne krije se drevna plesna vještina. Nažalost. To je preskakanje, naskakanje i optrčavanje plastične kocke zvane steper. Izgubit ritam je lako, a pogled u ogledalo vas natjera da pomilite da je krava iz Ivankova ipak imala kravlje ludilo i da ste je upravo vi konzumirali.

Ako ste više sportski nastrojen tip, koji može taknut prste na nogama jedino kad su mu koljena pod kutom od bar 45 stupnjeva, a prilikom vježbanja jedino šta dobro (i to najbolje!) izvodite je skok, naskok i preskok (koje izvedete sa tolikim guštom tako da dok drugi od zemlje odskoče 20 centimetara, vi odskočite barem pola metra – kad vi aterirate oni su već u ritmu a vi idućih 5 minuti hvatate korak) u svakom slučaju preporučam teretanu. I sebi to najtoplije preporučam.

p.s. ovo su samo teretane/fitnessi koje su bile meni na ruku, al nema one koju nisam proučila, stoga slobodno pitajte

Zar me svaki vikend moraš obilježit? Zar i ovopetostano mrcrvarenje u autobusu za Zagreb opet provodim razmišljajući o tebi? Koliko još ćeš me prožimat?
Vjerojatnosti su bile minimalne. I manje od toga. Da ćemo se susrest u usputnom kafiću u kojem nisam bila godinama, u glupu uru u koju nitko nije vani. I da ćeš parkirati auto točno iza mojeg.
K vragu, nema povratka onom svemu, a ja kao da te želim još na čas, da zatvorim tu priču jednom zauvjek. Samo me strah... bojim se da je neću zatvorit... da ću te kroz tih par zajedničkih trenutaka opet onako ludo zavolit... onako kako ti nikad nisi znao...
Nisam se zavaravala da sam te potpuno zaboravila, al nisam se nikad nadala da ću se nakon svega opet vratiti ovako blizu onim starim osjećajima. A bila sam tako dobro krenula naprijed. 400 kilometara a boliš me kao da si ulicu do mene. I viđam te jednako često ;)

Pripremila sam se ja na kišu još prošli tjedan. Počela sam zadnje vrijeme gledat i tu glupu prognozu. Od onih velikih zagrebačkih hladnoća, moja prva 2 poteza kad dođem na posao je - trenutna temperatura u Zagrebu i trenutna temperatura u Splitu. Pogledam i tjednu prognozu, državni hidrometeorološki zavod ima svoje stranice ( http://www.dhmz.htnet.hr ), daje prognozu za 7 dana.
I tako, spremna ja prošli tjedan, kišobrančić u torbicu, uz to ubacin novčanik, mobitele i sve ostale malopotrebne pizdarije, knjigu za vratit u knjižnicu (nosila 3 dana, vratila nisam) - torba puna. Lako to, torba teška.
Zovu kišu i cili vikend u ciloj Hrvatskoj, dušu dalo za ostat u Zagrebu i učit. Je, kako si. Subota, suuunce, ma ko bi mu odolio. Jednostavno je zvalo vani. Uvatila me želja, velika želja sist uz neku "vodu", samo je gledat. I otišla sam, ponila aparat, uživala sam. Popila sam kavu gledajuć Jarun, srela poznate ljude (da, očito je istina ono iz prvog posta). Naravno da učila nisam. Cili dan.
Ni nedilju, opet sunce. To je mučenje, mučenje!!!
Zovem dole, sunce. Pa kog vraga me maslate, imala sam super vikend i priliku otić doma vidit svoje, al nisam zbog "kiše". Bog te pita kad ću opet moć, al ne baš tako skoro.
Tako da sam se jutros nonšalantno digla, zbuksala sam svu onu zimsku robu u ormar jer je cili tjedan bilo jako toplo. Nabacim na sebe proljetnu kolekciju, uzmem torbu, oborim rekord u 200 metara sprinta za autobusom i dođem na posa. Krenem doma i naravno da je kiša. I naravno da ja nemam kišobran.
Al nije mi smetalo. Ne znam jesam ikad uživala u kiši, al danas mi je tako odgovarala. Nakon sve one uredske sparine, ustajalog zraka, pritiska zbog posla, zbog ispita - tako sam se osjećala dobro. I slobodno.
Doma sam došla mokra do kože. Al sa osmijehom na licu. Zadovoljna.
Tek maloprije sam ponovo opsovala prognozu. Najavljuju kišu već 10 dana - ako padne, padne. Kad god da padne. Reka bi Rojs - ko je jamija, jamija je ;)

Nisam neka vješta kuharica. Kad sam krenula u samostalni život, vrhunac mojih kularski sposobnosti je bila manistra – pasta carbonara. Preživljavanje na sendvičima, carbonari i jaja&krompiri na 38 načina – to nije baš najzdravija opcija. E da, i ovisnik sam o juhi. Bilo kakvoj, u stisci sa vremenom može i ona iz vrećice. Dakle, nakon šta sam usavršila juhu, krenila sam na ostale recepte. Najprije biži. Ili kako to zovu – grašak. Zašto? Zato šta ga naprosto obožavam. Al ne rizi-bizi. Ja sam mesojed. Dakle biži sa teletinom. Moram se pohvalit da sam u pripremanju biži došla do solidne razine. Što doduše nije ni čudo obzirom da ih jedem gotovo jednom tjedno. I sa sigurnošću mogu reć da nema do Podravkinih biži. Jednom sam išla ušparat pa sam uzela biži od k-plusa. Uuuu, veeelika pogreška. Naime, dobre biži bi trebale bit zelene boje, ne žute!
Nakon toga nabacila sam još par recepata – rižoto od plodova mora, tjestenine sa gljivama i pršutom, leća (ispala je nejestiva) i shvatila sam da je moj frend, inače mali od kužine, imao pravo kad je jednom izjavio: «Dođe mi da puknem kad čujem kad netko kaže da je naša kuhinja posebna ili teška za naučit. Ma di je teška, sve počinje sa - išufigaš malo kapule!!!» (da se razumimo, kapula je ovde luk).
Istina zar ne? E, al da vam kažem još nešto – blitva na dalmatinski (kako to ovde vole u restoranima naglasit) podrazumjeva samo blitvu, krompir i maslinovo ulje. Luk ili kapula ne idu u blitvu!! Ni na dalmatinski ni na ijedan drugi način!

Jeste li zadovoljni svojim poslom? Idete li na posao sretni ili vam se javi grč u želucu? Ako ste sretni - zašto se sretni: zbog društva, zbog novaca na kraju mjeseca ili jednostavno jer uživate u onom što radite? Da li je moguće spojiti sve troje skupa?
Ja ne znam, još nisam uspjela spojiti ni dvoje.

Ja svoj odrađujem rutinski. Nekako se nadam da tako mora biti dok traje pripravnički staž. A onda samo želim pobjeći glavom bez obzira. U sustav gdje se napreduje po zasluzi

Kao mala obožavala sam sport. Svaki sport. S tim da gimnastika, ples i slični elegantni pokreti za mene nisu predstavljali sport. Bila sam zaluđena košarkom – bilo je to doba Jugoplastike. Pa nogometom, Hajdukovim tadašnjim uspjesima. Iako na utakmice nisam išla. Više sam voljela psovat pred televizorom. Onda je došla Atlanta i rukomet. Pa Janica i skijanje. Recimo rukomet i skijanje nisam pratila do tih velikih trenutaka.

Ne samo da sam pratila sport, već sam konstantno bila u pokretu. I onda kad nisam ništa trenirala, uvijek sam se nečim bavila (pod nečim ne podrazumjevam šah, vezenje goblema niti izradu figurica od glinamola- iako sam sve nabrojeno također radila). Ne znam točno u kojem trenutku se to dogodilo, al pokret više kao da ne stanuje u meni. Sigurna sam da se nije dogodilo naglo, al zadnje moje ozbiljnije podizanje tjelesne spreme bilo je šestominutno trčanje na drugoj godini fakulteta. I kad tjelesni više nisam trebala upisivati u index, kao da nisam više trebala trčati. Niti se kretati općenito. Jer sam autom išla apsolutno na svako mjesto.

Kad si mlad i zaljubljen onda šetaš držeć se za ruke - romantično. Ili ako si solo gledaš te što se šeću držeć se za ruke. Ja sam se u tim godinama u paru vozila na vespi – i to mi je bilo jednako romantično. Znali bi i mi prošetat, al uvijek sa nekim ciljem. Cilj bi najčešće bilo mjesto gdje ćemo popit kavu, a udaljenost koju bi imali prošetat bi bila 200-500 metara. Ne više, nedaj Bože. I s vremenom se čovjek nauči na taj ritam. Za to vrijeme su moje frendice u paru trčale. U njima pokreta još ima.

Meni je trčanje solo dosadno. Aerobic mi je glup. Volim sportove sa loptom. Volim cijelu atmosferu kod takvog igranja - ko će više/jače. Volim natjecanje. Al moram se pokrenuti na bilo koji način. A najlakši je aerobicom. Zašto – zato što do aerobic centra imam najmanje hodati ;)

Jedna od stvari koja mi je nedostajala kad sam došla ovdje živjeti definitvino je bio auto. Najprije sam izjegavala razmišljati o tome jer mi je Zagreb bio totalna nepoznanica. Kad sam se ušemila u sve tramvajske linije, pomišljala sam o autu, al tramvajski pravci i ovi drugi su ponešto različiti. A i križanja u gradu veličine Zagreba nisu baš prosta. Nakon nekog vremena sam se oslobodila, posudila bih u prijatelja auto, nije bilo većih problema (osim jednom u rotoru, al šta se može, 2 kruga više manje). Počela sam raditi raznorazne kombinacije kako da skupim dovoljno love za auto. Dovoljno za auto koje će voziti iduće 3-4 godine, a neće trošiti goriva kao mlažnjak. Dakle kad sam izvukla sve moguće kombinacije, spajala, prespajala, dodala i oduzela - shvatila sam da iduće 2 godine moja kupnja auta i nije nešto vjerojatno.
Nije da mi treba auto za ići na posao, auto mi treba za slobodno vrijeme - za kavu u Samoboru, za šoping u Jankomiru, za otići na ručak vikendom na Svetice bez da izgubim 2 sata na raznorazna presjedanja.
Posa mi je najmanja briga. Iako, sad kad su bile ove malčice niže temperature (ono, nije da je bilo -20, bilo je -15, dok je u splitu bilo 3-4), a obzirom da imam đuskat 10ak minuta do tramvaja (dobro šta sam unajmila stan u tramvajskoj zoni, šta bi tek bilo da nisam) poželila bih da imam auto samo da me baci do stanice.
I tako, ovih hladnih dana, hodam ja ka i obično oko 7:25, malo bržim korakom jer naravno kasnim. Nervozna ka i svako jutro koje mi svane prije 9 uri. Poluzatvorenih očiju. I nešto mi udara ravno u mozak kššš-kšššššš-kššš. Otvorim oči, ne vidim baš puno. Kššš-kššš. Otvorim oči i pogledam bolje po parkingu. Vidin jadne ljude, koji su iz kuće izašli vjerojatno još u 7, kako stružu led sa šoferšajbe. Gledam i ne vjerujem. Mislim se - glupačo pa ti bi auto, a ti si u 7 još u krevetu. Na parkingu 50ak auta i 30ak ljudi. Svaki ima drukčiji strugač. I svak gleda u svoju šoferšajbu. Pomislim na tren - pa ok, bar jedan od egzotičnih načina da upoznaš svog susjeda. Al vidim da nema tu previše socijalizacije. 7ipo je, ljudi stružu led i smrzaju se, ne vjerujem da su baš za čašicu razgovora. Dođem do stanice i pomislim - jesu li ostrugali led?
E da, da u Zagrebu kupim novo auto, defintivno bih morala kupiti i garažu. Nekako sam napokon shvatila onu "limeni ljubimac".

Volim živit sama. Mislim, nije da volim biti usamljena, al život solo mi skroz odgovara. Svoj komod, svoj mir.
Biti sam i biti usamljen dva su različita pojma.
Usamljena se ne osjećam. Barem ne u Zagrebu. Kad odem doma i zabilježim još jednu subotu u 2006oj godini za još nečiji pir, e onda me to malo baci u depru. Ne samo da me to baci u depru, nego će me ta ovogodišnja đuskanja na «Daj zapleši Linđo», «Otvor ženo kapiju» i ostale pirske poskočice baciti u popriličan trošak. A najave za 2007. su još i gore. Oduvjek sam znala da postoji razlika selo-grad kad je riječ o godinama za ženidbu/udaju, al činjenica je da postoji razlika i Split/Zagreb. Zato se ja u Zagrebu osjećam dobro, mlado. Naravno, neće ni to potrajati vječno. Kad buden vidila da mi ovdje kolegice na poslu razmišljaju o udaji, bit će vrijeme za još jednu seobu. Recimo u New York ;)

Zna se što znači vikend – nakon onog krajnje uzbudljivog zagrebačkog, išla sam doma. Izaći, proživiti.
Glupa sam više jer se mrcvarim u tim autobusima. Opet danas imam noge pune modrica, ukočen vrat i kufer za raspakirati kao da sam išla 10 dana na Polineziju.
Vikend ko vikend, izađeš viditi drage ljude, vidit neke koje nisi vidio godinama, vidit šta ima novo. Ne očekuješ baš da ćeš vidit lice koje pokušavaš 3 godine zaboraviti, ne očekuješ jer ga nisi viđa ni dok te živili u istom gradu. Dobro da smo oboje popili, pa su rečenice nekako i složene.
Bilo je lipo uvuć se ponovo u onaj topao, mekan zagrljaj, čut da još uvik pamti kad mi je rođendan. Nakon toga izmjenit par ironičnih šala, čisto da održimo onaj stari dugogodišnji ritam. Bar nam je spuštanje uvik dobro išlo, ljutnje nikad nije bilo.
Na zadnju foru reka je «a, znaš kako se kaže». Da, znam kako se kaže... Odgovor smo rekli u isti glas...

e da
male stvari čovika vesele
Ne bi toga ni bila toliko svjesna da nisam pred dvoznamenkasti broj mjeseci odlučila Split zamjenit Zagrebom. Dijelom i zbog posla. Dijelom i zbog promjene. Čisto onako.
Puno se teže uklopiti u novu sredinu kad je faks iza tebe i kad si ograničen sa brojem ljudi koje poznaješ.
Al, ok, nema veze, druželjubiva sam ja, prilagodljiva. Nađem par srodnih duša, izvučen neke stare veze iz naftalina, ubacim brojeve u mobitel. Al nemoš, da ga (prostiš) jebeš složit doooobar vikend u Zagrebu. Naravno da onda svaki drugi se pakiram i idem u Split. Jadno je kada ti je vrhunac zabave izlazak u Splitu. A Zagreb pruža više - ej, nije bitno ko pruže više, bitno je koliko tebi treba. Bitno je koliko uzmeš od toga šta je pruženo.
Pred neka 2 mjeseca bilo mi je strašno napeto otići na jednu izložbu. Vrbovala sam znane i neznane, poslovne i one druge prijatelje i ništa. OK. Došla zima, ja bi malo zimskih radosti - zovi, dozivaj, moli, kumi - ništa. Ok, odem u Split na klizanje (koja tragedija, odem u SPLIT!!! na klizanje).
Ništa, prošli praznici, nova godina, novi život, nove radne pobjede. Imala sam tako dobro isplaniran vikend. Al očito znam premalo ljudi sa putovnicom- adio Graz. Onda je ispalo da znam premalo ljudi koji vole snig - adio Sljeme. Al kad sam skužila da znam premalo ljudi koji vole na suncu ispijati kavu - e pa u pizdu materinu!!
Šta, u Zagrebu je sunce tako često pa ne triba iskoristit moment? Naravno da je 70% ljudi šta su danas na Jarunu ispijali kavu - iz Dalmacije. Male stvari čovika vesele. A treba znat uživat u malim stvarima ;)