Zar me svaki vikend moraš obilježit? Zar i ovopetostano mrcrvarenje u autobusu za Zagreb opet provodim razmišljajući o tebi? Koliko još ćeš me prožimat?
Vjerojatnosti su bile minimalne. I manje od toga. Da ćemo se susrest u usputnom kafiću u kojem nisam bila godinama, u glupu uru u koju nitko nije vani. I da ćeš parkirati auto točno iza mojeg.
K vragu, nema povratka onom svemu, a ja kao da te želim još na čas, da zatvorim tu priču jednom zauvjek. Samo me strah... bojim se da je neću zatvorit... da ću te kroz tih par zajedničkih trenutaka opet onako ludo zavolit... onako kako ti nikad nisi znao...
Nisam se zavaravala da sam te potpuno zaboravila, al nisam se nikad nadala da ću se nakon svega opet vratiti ovako blizu onim starim osjećajima. A bila sam tako dobro krenula naprijed. 400 kilometara a boliš me kao da si ulicu do mene. I viđam te jednako često ;)
Post je objavljen 20.03.2006. u 21:44 sati.