Kao mala obožavala sam sport. Svaki sport. S tim da gimnastika, ples i slični elegantni pokreti za mene nisu predstavljali sport. Bila sam zaluđena košarkom – bilo je to doba Jugoplastike. Pa nogometom, Hajdukovim tadašnjim uspjesima. Iako na utakmice nisam išla. Više sam voljela psovat pred televizorom. Onda je došla Atlanta i rukomet. Pa Janica i skijanje. Recimo rukomet i skijanje nisam pratila do tih velikih trenutaka.
Ne samo da sam pratila sport, već sam konstantno bila u pokretu. I onda kad nisam ništa trenirala, uvijek sam se nečim bavila (pod nečim ne podrazumjevam šah, vezenje goblema niti izradu figurica od glinamola- iako sam sve nabrojeno također radila). Ne znam točno u kojem trenutku se to dogodilo, al pokret više kao da ne stanuje u meni. Sigurna sam da se nije dogodilo naglo, al zadnje moje ozbiljnije podizanje tjelesne spreme bilo je šestominutno trčanje na drugoj godini fakulteta. I kad tjelesni više nisam trebala upisivati u index, kao da nisam više trebala trčati. Niti se kretati općenito. Jer sam autom išla apsolutno na svako mjesto.
Kad si mlad i zaljubljen onda šetaš držeć se za ruke - romantično. Ili ako si solo gledaš te što se šeću držeć se za ruke. Ja sam se u tim godinama u paru vozila na vespi – i to mi je bilo jednako romantično. Znali bi i mi prošetat, al uvijek sa nekim ciljem. Cilj bi najčešće bilo mjesto gdje ćemo popit kavu, a udaljenost koju bi imali prošetat bi bila 200-500 metara. Ne više, nedaj Bože. I s vremenom se čovjek nauči na taj ritam. Za to vrijeme su moje frendice u paru trčale. U njima pokreta još ima.
Meni je trčanje solo dosadno. Aerobic mi je glup. Volim sportove sa loptom. Volim cijelu atmosferu kod takvog igranja - ko će više/jače. Volim natjecanje. Al moram se pokrenuti na bilo koji način. A najlakši je aerobicom. Zašto – zato što do aerobic centra imam najmanje hodati ;)
Post je objavljen 03.02.2006. u 22:32 sati.