utorak, 23.09.2008.
Ako moš ti, mogu i ja. Da ne bi.
|
Naime, prije svega, moram reći jednu stvar. Stvar je ta da ovaj post pišem u svom malom stanu, i da sam službeno online. Online nisam službeno i legalno, jer mi Eircom još uvijek nije, nakon 4 mjeseca uključio net, a i još službeno nisam otkazala račun te se prebacila na British Telecom, jer sam čekala da mi se magla digne s očiju, i da vidim kakvu muljažu mogu napraviti. Šta mogu skombinirati da mi se stvari poprave, a da ne moram uključit novčanik.  Nedjelju sam provela kod frendice Austrijanke, koja živi s više ljudi, jedna od tih je i Alex, Španjoleta, koja super kuha i koja ima prijatelja Baskijca, čije bi ime najradije ovdje napisala, ali neću, jer će budala još izguglat svoje ime, doći do tog mog croatian is it croatian? bloga, vidjeti da sam pisala, i onda će biti a šta ja još radim na internetu, osim što gledam dječju pornografiju, uzgajam virtualne čili papričice i kladim se kad će biti slijedeće probijanje zvučnog zida. Uglavnom, skužila sam kako da spomenem njegovo ime, a da ga ne izgugla, naime dečko se zove Urči Gojikojičeja. I kao to je klasično Baskijsko ime. I on je prvi Baskijac kojeg sam upoznala (lažem, upoznala sam i Gorku i Hajone), a kako je taj dan u kući bio dan španjolske inkvizicije od komada 5, gdje su svi redom iz drugih dijelova Španjolske pa sve više i više znam da Španjolska kao Španjolska nije Španjolska, tako je i meni Urči uletio s pitanjem, ej, imaš net doma? Ne. Oš ga imat? Kako? Tako da krekiraš ovaj jedan kod. Oću, daj, ja to oću. I ja sam sad službeno skrekirana, ali bez sira na krekerima, iako volim one mediteranskog sadržaja s maslinama i uljem ... i da, nego ja sam sad službeno skrekirana, o kako lijepo, na wireless mrežu, prekrasnog južnoafričko-španjolskog para čije se dijete zove Benjamin (a ja još od Felicity smatram da je Benjamin najsexi ime na svijetu što me vraća nazad na dječju pornografiju) i koji žive točno u stanu ispod mog. Na konto toga sam još i promjenila ime svog laptopa koji je do sada ponosno držao moje ime i imao dodatak PC – no, od sada moj laptop duša od Toshibe, na koju ja ponekad znam biti ljubomorna, iako je stroj, ali je savršena, a ja nisam savršena, iako je Toshiba stroj, a ja imam krvi u sebi, i sada se zove onako nekako klinički samo s brojevima, da ako slučajno mojim krasnim i zaista divnim susjedima dođe poveći račun, da oni ne utvrde da, da to je ona kurvetina Hrvatica sa zadnjeg kata krala naše impulse, a mi imamo i dijete i sve probleme, a i znamo popričati na hodniku s njom, a sad nam ta dromfulja odvratna krade wireless mrežu. Ali, ono, dok ide, ide. Jebiga, okrutan je to svijet. Nemojte me jebat. Za papire se više ne brinem, nakon tjedan dana kalkuliranja šta bi da bi, s čim ću se baviti sada baviti, jer mi se stvarno više ne da razmišljati šta ću napraviti, kako ću još više unaprijediti svoj engleski, da li je to kroz još jednu knjigu, priču, tečaj ili fonološko previranje, rekla sam si da si moram raširiti vidike. Da li se vidim kao prevoditeljica? Hmmm, da. Ali i ne zapravo. U budućnosti se ne vidim kao osoba koja želi raditi s doslovnim prevođenjem (prevoditelji nemojte mi sad sjedat na vrat s obrazloženjem da je prevođenje to i to, a ovo i ovo :), pa sam skužila da moram plivat prema drugim vodama. A te se vode bacaju u ekonomiju. Ekonomija ima novce upetljane u svoje sfere, nakon što su svi poplačali svoje ispite na ekonomskom faksu, očito je da ekonomija/lova/može se zaraditi. No, da to prebacim na svoj kontekst. Već jedno duže vrijeme ramišljam(o) o Japanu. Negdje prije par mjeseci nam je počela dolaziti ta misao, jer zapravo kad upoznaš jedan Zapad, tad ti puno stvari izgleda manje nemoguće, dapače, nemoguće nije u rječniku. I onda, kako to ide onim tokom misli, Buddha sa strane potvrđuje što želim reći, tako ti se stvari pokušavaju naći na putu, a ti sad vidi, skačeš li na priliku ili ne. Naime, moja prva poveznica s Japanom se dogodila u njihovim restoranima, gdje se mukom mučim jesti štapićima, sad to još uvijek izgleda traljavo i nikako ugodno oku, ali se više ne brinem za estetiku, ako mi se jede, jedem, ne brine me što ne znam, praksa je u pitanju. Prije par dana, preko frendova sam upoznala curu koja je udana za Japanca. I ja sam se drage volje dala uvući u prvi vrtlog. Japan mi je misterij, valjda najveći od svih zemalja. Neki osobni otok na koji ću jednom uploviti, nadam se i nešto više, a sada se ta knjiga tek počinje otvarati, i šta se događa. Volim te uzročno posljedične stvari. Dara, cura, je u Irish-Japanese association i kako je vidjela moj šljokičasti pogled čiste fascinacije usmjeren u njenom smjeru, pozvala me na predstavljanje jedne knjige u prostorijama tog društva, za koje me u roku od par dana i stavila na popis. Bila sam jedina neIrkinja, naJapanka. Zvjerinjala oduševljeno jer sam slušala predstavljanje autora knjige koja govori o tome kako je on 5 mjeseci vozio bicikl od Japana do Irske da bi popio pintu u Guinness tvornici. Ispred mene je sjedio japanski veleposlanik, a ja sam imala zaleđen, pinkicu preplašen osmjeh na licu, s unutarnjim monologom, ovo mi je malo previše uz Pussycatdolls soundtrack ''be careful what u wish for, because u just might get it'' bez onog djela ''I wanna have big boobies, be famous, be on movies, see myself on MTV''. Na kraju predstavljanja knjige, došao je dio, kad je PR društva predložila da nastavimo druženje i to uz sushi. I štapiće. U društvu Japanaca. Tako da je svatko od nas dobio desetak sushija, a ja sam sjela u društvu Dare i njenih prijatelja, pomalo pričala o svemu, mislila najviše o tome da ne napravim potpunu budalu od sebe dok se hranim ljutim zelenim algama i dok stavljam ogroman komad sirovog brancina među svoje zube. Zalila bijelim vinom. I tako sam ja odlučila ovu godinu posvetiti diplomi iz International tourism. Papirologiju riješila jučer. Godinu dana intenzivnog učenja o toj temi, će mi, osjećam otvoriti nove vidike prema onom ciljanom magisteriju na koji zapravo i želim aplicirati u veljači, i koji je svjesno i bio razlog mog dolaska u Dublin - no, o tome još neću na glas, damski je zadržati, a i pametno, neke stvari za sebe. Uz sve to ulazi i jedan dogovor o opasnom poslu na koji sam se počela nabrijavati. Ako uspije, slijedećih godinu dana će biti doista teško, ali valjda i financijski puno lakše. Mama, drži fige. :) I pozdrav Otvorenom radiju i njihovom live streaming.u. |
ponedjeljak, 22.09.2008.
Small fish, big city.
|
Zatvorila sam oči, pa ih otvorila ponovno, zatvorila ih, pa ih otvorila, a lišće se još uvijek zibalo. Ovo je pjesma nad pjesmama.  London je ispao kao najbolja moguća solucija. Put je opet bio naporan, valjda će mi putovanja uvijek biti naporna, ali London je bio prekrasan. Nakon ugriza istih činovnika na granici, mrzovoljne crnkinje i ginger muškarca, skoro da sam ih pozdravila ovaj put, no, njihova dobrodošlica me natjerala da im samo praznički mrzovoljno pružim svoju putovnicu i objasnim situaciju svog dolaska i ostanka. Nas dvoje ipak nismo uzeli soluciju mračnog puba, nije bilo potrebe jer nas je London dočekao ogroman, ogroman i prekrasan. Shvatila sam zašto sam grintala svaki put kad bi došla, jer bi ili bila ljuta jer opet moram putovat ili se opraštat, jer ono što me živciralo u Dublinu, to me živciralo i u Londonu; kiša i otočje – i promjena. Odsjeli smo u hostelu koji je par minuta udaljen od Big Bena, dovoljno jeftin da ga preporučim, dovoljno čist da ga ponovno posjetim, dostatan da ga spomenem. Svaki put kad bi došla u London, dočekao bi me kao spužva natopljen oblak koji bi me dovoljno unervozio da odlučim da mi se grad ne sviđa jer je ogroman, masivno ogroman. Ali ovaj put je bilo drugačije, valjda zato što i nas dvoje nismo imali nekih dogovora, ma nikakvih dogovora uopće, nismo imali ni direkcije niti upute, samo šeći, i ako na nešto naletiš, pravi se da znaš šta to je. Još ni jedanput nisam vidjela Buckingham.sku palaču. Prošli put smo se napili kraj Harrodsa, ovaj put smo rekli, zapravo ja sam rekla, idemo u Camden tražiti Amy Winehouse, on je reko, ajmo u podzemnu. Našli smo se u Notting Hillu, Portabello Roadu, šećući jer je bila subota poslijepodne i sve vintage trgovine, antikvarijati, galerije, zalogajnice, restorani i štandovi su bili prebukirani ljudima i žižom. Kakav grad, isuse bože, kakav je taj London kad te sunce zabljesne, a sve što na trenutke vidiš su zelene grane drveća koje šušte i ljudi, ljudi, toliko ljudi. Ima puno toga i u tome što smo se mi gubili po onim posh područjima, kalkulirali šta bi bilo da se tu preselimo, znajući ipak prednosti malog Dublina. Muvali se po zalogajnicama, kupujući slatkiše i gluposti, ulazili izlazili iz trgovina, naletili na neki dobar slow food japanski restoran u Soho.u, naručili mojito, par predjela i radili sve što ostali gosti nisu radili. Buljili i komentirali. Doslovno pustili mozak na pustopoljine, barem ja jesam. Ako sam bila gladna, jela sam, žedna, pila sam, ako me nešto uveselilo, osjećala sam se dobro, o podzemnoj nisam imala želje razmišljati već sam kao tikva opet samo slijedila Seana. Uopće mi se nije dalo razmišljati kud idem, već sam samo prelazila iz vagona u drugi, iz jedne etaže u drugu. Prekrasan je to grad kad nekako ovako posebno (ne)planirano dođeš u njega. Osobito ako nemaš cilja. Vjerojatno bi trebala posjetiti sve te muzeje, napraviti tisuću slika, ali nije mi se dalo. Nebo nad Londonom bez i jednog oblaka je ipak bio najbolji osjećaj na svijetu. Dolazak u Dublin je pak bio druga priča, ljevalo je kao iz potopne verzije Pakla, a mi smo se uvukli pod plahte, njušeći mirise našeg stana. |
petak, 19.09.2008.
Svima koji ne znaju.
|
 Dobro sam, hvala na pitanjima, hvala i tim milim, milkec upadima na moj facebook account. Ima puno vijesti, moram napisati konkretan post. Sean radi, ja krecem u svoje podvige, o jeaa, o jeaaa, o jeaaaa! Losa stvar je ta, ma nije losa, vec sto nam je drustvo (s juzne strane) srcano slomljeno, pa nas dvoje aka Sean i ja rjesavamo ljubavne jade i muke, I like d' feeling, mada mi je zao kako su se neki raspali u tri tjedna koliko nas nije bilo. Tri tjedna. Kurcem u celo bi se reklo, nemres odjednom u vise rupa. Prijatelji sa sjeverne strane grada, takozvani, ekstremni vegetarijanci nas poje, vinom i pjesmom. Danas bi trebala ici na taj tulum, kaze Oscar, 54godisnji pisac, bit ce ekstazija. Smijesan i predobar covjek. Kreativac u pravom smislu rijeci koji je poceo raditi po prvi put prije par godina, ne razumijem ga previse jer je Skot, odrastao u Londonu, drogirao se manijakalno i sevio sve sto je hodalo. Treca grupa prijatelja koji spajaju juznu i sjevernu stranu grada, ulijece slijedecih dana. Kao neka kisa pada, ali volem Dublin. Volim jesen u Dublinu. Ne brine me previse oscilacija vremena. Imam samo jednu jebeno opaku boljku; brojim dane kad cu Vix kupiti, o da hocu, hocu, Marc Jacobs torbu. Necu jos, ali hocu. Mislim da mi je Zapad razvio opsesiju zvanu Miu Miu, Chloe i MJacobs I want to have a bag! Nisam to pojmila prije, ali svaki put kad prodjem pokraj izloga, zelim jednu. Brutalno. Zelim torbu od deset tisuca kuna! Necu razmisljati da Hladno pivo sutra ima koncert, necu razmisljati da necu biti na Hladno pivo koncertu, necu razmisljati da sutra necu biti na najvecem Hladno pivo koncertu. |
petak, 12.09.2008.
Trebala bi skinut crven lak.
|
Zadnjih dana me nervoza provlači kroz svoje ćelije. Rujan je pa imam dojam da moram učiti i polagati, bablje ljeto je a ja nemam nekog posla, zapravo nemam posla uopće, ambrozija me hvata pa se nas dvije igramo tko će prije popustiti.  Vrijeme provodim od prijatelja do prijatelja, gdje se neki ljute na mene, neki ne, gdje je društvo manje ili veće, nisam nikad bila ljubitelj kasnog ljeta. Uskoro letim za London, ovaj put imamo vremena pogledat muzeje i štaveć London stalno nudi, ali već sad mutno kujemo planove da će najvjerojatnije najpametnija odluka biti pub. Izgubit se u kišnoj masi. Puno toga me očekuje, ima toliko stvari za koje se želim opredijeliti, imam masu želja i htijenja, i ja to sve želim. Mislim da ću godinu dana učit japanski. Valjda nema ni jedna zemlja koju ne želim posjetiti. Igram na sigurno kad se tiće spavanja, jer volim imati svojih 7 sati sna, a s ostalim stvarima, volim sigurnost, ali sklona sam rizicima, barem sada, kad imam neke dugogodišnje planove, a ako se budem držala sjene sigurnosti, ništa od toga neće biti. Jedna je stvar samo promjenjena, puno više razmišljam o svojim akcijama, a manje je impulsa, ali opet volim rizik, nekako se rizik i pretvori u najbolju opciju. Treba ulagat u sebe. Samo, eto, rujan u Dublinu će biti brz. Najbrži do sada, doma sam tri tjedna pa je lako ponovno pustiti korjenje. Ali lako je i zamisliti se kod Rossa i Marka u stanu, jezik stavljati na rub Bud konzerve, srkati i imat onaj osjećaj, drago mi je što sam tu, onaj blues doma je malo manji. Gadno je to s tim putovanjima osobito ako otkriješ da u sebi imaš tu samotnjačku lutajuću crtu i da moraš letiti na sve strane, ne jer nisi sretan, već jer je teško biti na jednom mjestu. Možda nikad ne bi ni saznala, ali bi uvijek osjetila tutanj, ovako sam više kao đuner, znam si slabost. Mama ne voli tu osobinu u meni, kaže da sam ju pokupila od tate, i onda stavila na potenciju. Promjene nisu nužno loše. Nije nužno najgora stvar slušat sebe kako razmišljaš, samo zadnji dani prije odlaska su, prije ponovne promjene, umigoljene u nervozu, jer ti se vraća u onaj inozemni život, a nekad poželiš da se nisi pomako od desete godine života. Kao da i ja sve znam, o pa to je duboka misao, no, jedino što znam je da imam let, i da mu se veselim ... ali da me i tuga drži. Tzv. emigracijski blues. |
četvrtak, 11.09.2008.
Par poslastica za mnoštvo.
|
Rijetko kad vas zamoljavam da pročitate nešto dugačko, da, ako se radi o meni, onda može dugačko (mada pola ljudi, ili više od polovice čita svaku treću riječ), ali ako se ne radi o meni, onda vas nisam mučila da se borite s velikim tekstovima.  Osobito ako su veliki tekstovi napisani na engleskom, a svi znaju engleski, ali se manje više nikome ne da boriti s engleskim ako ne treba. Osobito ako ste na poslu, ili u gužvi, ili gdje već, kad nemate puno vremena, a šut bloga vam treba da bi se osjećali da niste propustili nešto, ne daj blože, a ako je to nešto kratko, to, to, daj mi to. Prije par tjedana sam u Sunday Times.u, papir izdanje, pročitala tekst o Belindi Harley i njenom psu Goofyju. Naslov članka mi je sam po sebi bio dovoljan da pustim članak da se danima gužva na podu pokraj mog kreveta, jer kao što neki trebaju cigaretu ujutro, ja najviše volim novine. Nije mi ga se dalo čitati, jer mi se nije dalo čitat o nekom psu, nekoj toj vlasnici, i zapravo najviše mi se nije dalo čitati jer je članak bio na tri stranice veličine negdašnjeg Vjesnika. Članak sam donijela doma, i isuzila bazen. PROČITAJ GA! Ili ga barem bookmarkiraj, pa ga poslije pročitaj. Volim terapiju suzama. Ne liječim se suzama za vrijeme svađa, ali volim, ono, volim, bolno volim plakati na filmovima, knjigama i reklamama, mada za sve više i više stvari mi treba manje i manje vremena da me očni potok razvali. Ali knjige me još uvijek najviše razvaljuju. Aha, što me podsjetilo, mada sad malo brkam pojmove, Anspik, Makedo i LittleMissG sam dala preporuku za jednu knjigu, koja o o o, nije prevedana kod nas, no, no, no, zapamtite ju, zove se 'My sister's keeper' Jodi Picoult. Nažalost, uskoro će i sranje adaptacija filma izać u kinima, ali vas zamoljavam da ako namjeravate gledati taj film, nemojte, pročitajte si knjigu, zapištite ju pa ju nekako pronađite ako već čitate ovo. Meni je trebalo dobrih tjedan dana da dođem k sebi, i jer sam još dok sam ronila suze, poslala autorici mail, gdje sam joj napisala da u zadnjih 5 godina nisam pročitala takvu knjigu. Možda još od Glazba s plaže, Pat Conroya od koje sam se oporavljala jedno mjesec dana. My sister's keeper je zaista nevjerojatna knjiga. Teška tema, obitelj s troje djece, gdje je Kate srednje dijete oboljelo od leukemije, a roditelji su laboratorijskom genetikom napravili Annu koja je sijamski blizanac svojoj sestri (knjiga se pretjerano ne bavi temom genetike i etike), i koja je Kate sve do 13 godine davala sve što joj je bilo potrebno. I krv, i koštanu srž i potporu i masu svega teškoga što se može natovariti na dijete koje cijeli život zna da se ne bi rodilo da joj sestra nije bila bolesna. Anna u svojoj 13. odluči tužiti svoje roditelje na temelju prava odluke o korištenju svoga tijela. I tu nastaje lom. Cure imaju još starijeg brata koji je piroman, otac je vatrogasac, mama je u potpunosti okupirana bolesnim Kate, Anna je u potpunosti izgubljena od strane svoje obitelji, sa strane lojalnosti prema sestri koju obožava i koja će umrijeti ako Anna ne nastavi donirati svoje organe. Opće sjebana obitelj, rastrzana između najboljih emotivnih opisa koje sam ikada pročitala. Čisto da ne povjeruješ kako netko uopće može složiti takve riječi da napiše tu knjigu. Ili da ima tu dubinu da shvati sve likove, jer svako poglavlje u knjizi opisuje drugi član obitelji, tako da se jedna obična situacija, poput padanja kiše, vidi kroz sferu 5 ljudi. A to je samo površina. Nemojte zezat, rijetko da preporučim nešto za što ne mislim da nije dobro. |
srijeda, 10.09.2008.
Oni vole u zube i glavu.
|
Trijebimo moja baka i ja lješnjake.  Baka: De reci mi kako je bilo na Hvaru? Ja: Si bila na Hvaru? Baka: Bila, petnajst dana u Amfori. Ja: Ma bilo je super bako, osobito sad van sezone. Baka: Čula sam da je to sad neko čudno mjesto. Ja: Kako misliš? Baka: Nešto s dečkima. Ja: Ne kužim. Baka: Pa kao da puno muškaraca ide tamo. Ja: Aha, misliš homoseksualci. Znaš šta su homoseksualci? Baka: Ma, da oni muški koji se vole i u zube i u glavu. Nije to meni normalno. Ja: A da nije, a u tvom se selu tamo sve prašilo prije pedest' godina. Tad se i u konje i ovce, i udri susjeda u susjeda u štali, a svi pristojni, a ma da nije bilo i homoseksualaca koji su se (smijeh) i u zube i u glavu. Baka: A neg su, šta da jesu, ja nisam znala. Ja: Bilo je toga i u Crkvi. (smijeh) Baka: Kada? Ja: A kad nije? Baka: Ne trabunjaj, nije. Ja: Ali malo na ovce je. Baka: De, uzmi nove lješnjake. Jesu to dimije na tebi? Ja: Da bako, Kuran Musliman. Baka: Aj ti vidi mode. Nego znaš onaj iz bigbradera, onaj mali, koji ne zna šta je. Ja: Koji mali? Baka: Ma onaj mali, s perjem, šta se šminko, jel on taj? Ja: Homoseksualac, je. Bako, a jel ti znaš šta su transvestiti? Baka: Ne. Ja: U Dublinu živim u zgradi sa 14 stanova, i uvijek naletim na tog Johna koji redovno kupi poštu obučen u prljav bijeli šlafruk i gaće, i ima čovjek brdo tetovaža na sebi, i već se mi pozdravljamo i pizdimo jer se poštar opet kladi i puši ispred Tesca, i sad tako se mi pozdravljamo danima, i on redovno uvijek bazdi na alkohol i pljuge, i prije par tjedana s ulice na vratima zgrade ugledam zanosnu ženkicu. Duga crna kosa, super crvena haljina, ne znam tko je. Kad se približim, eto Johna, s crvenim lakom i ružem, obrijan, puši nabrijan, pozdravlja mene, ja njegu, nju. Komad i pol ovako sređen. E to su ti bako transvestiti. Muškarci u crvenom. Baka: Ma nisu. Ja: (smijeh) Muškarci koji se oblače kao žene. Baka: Jel ti baš moraš živjeti u takvom svijetu? Aj se ti vrati doma. Ja: Ne. Baka: Samo se nemoj udavati. Ne fali ti ništa ovakvoj. Ja: Neću. Baka: Nemoj. |
utorak, 09.09.2008.
Sitnica u mozgu.
|
Znam da je vama vruće i da vam se ne da previše biti doma, a onda ako i jeste onda bi se najradije smrzavali, jer ako nije baba, onda je deda, i te priče. |
petak, 05.09.2008.
U jednom kratkom fotografskom potezu.
|
Tjedan dana na Hvaru i moja duša, tijelo i um su mirni. Zbog svega i svačega, najviše zbog prekrasnog, neformalnog, toliko kulturnog i opuštenog vjenčanja Tinke i Jute, na čijem se piru skupilo tridesetak ljudi. Na konto Brankinog dolaska iz Australije nakon dvije godine neviđanja, na konto Basine i uvale. Prekrasnog Dola i Zavrće konobe. Zbog Irene kume divne Sirene, zbog Anuk i Lane ''spontana fotka''. Sean je na svoj način more napravio posebnim. Dok ne skupim svih 1200 profesionalnih slika, dajem doprinos u samo jednoj, Sliku svoju obožavam - nazvanoj.  |
Komentari On/Off
Buddha
