Marketing
Small fish, big city.
Zatvorila sam oči, pa ih otvorila ponovno, zatvorila ih, pa ih otvorila, a lišće se još uvijek zibalo. Ovo je pjesma nad pjesmama.
London je ispao kao najbolja moguća solucija. Put je opet bio naporan, valjda će mi putovanja uvijek biti naporna, ali London je bio prekrasan. Nakon ugriza istih činovnika na granici, mrzovoljne crnkinje i ginger muškarca, skoro da sam ih pozdravila ovaj put, no, njihova dobrodošlica me natjerala da im samo praznički mrzovoljno pružim svoju putovnicu i objasnim situaciju svog dolaska i ostanka.
Nas dvoje ipak nismo uzeli soluciju mračnog puba, nije bilo potrebe jer nas je London dočekao ogroman, ogroman i prekrasan. Shvatila sam zašto sam grintala svaki put kad bi došla, jer bi ili bila ljuta jer opet moram putovat ili se opraštat, jer ono što me živciralo u Dublinu, to me živciralo i u Londonu; kiša i otočje – i promjena.
Odsjeli smo u hostelu koji je par minuta udaljen od Big Bena, dovoljno jeftin da ga preporučim, dovoljno čist da ga ponovno posjetim, dostatan da ga spomenem. Svaki put kad bi došla u London, dočekao bi me kao spužva natopljen oblak koji bi me dovoljno unervozio da odlučim da mi se grad ne sviđa jer je ogroman, masivno ogroman. Ali ovaj put je bilo drugačije, valjda zato što i nas dvoje nismo imali nekih dogovora, ma nikakvih dogovora uopće, nismo imali ni direkcije niti upute, samo šeći, i ako na nešto naletiš, pravi se da znaš šta to je. Još ni jedanput nisam vidjela Buckingham.sku palaču.
Prošli put smo se napili kraj Harrodsa, ovaj put smo rekli, zapravo ja sam rekla, idemo u Camden tražiti Amy Winehouse, on je reko, ajmo u podzemnu. Našli smo se u Notting Hillu, Portabello Roadu, šećući jer je bila subota poslijepodne i sve vintage trgovine, antikvarijati, galerije, zalogajnice, restorani i štandovi su bili prebukirani ljudima i žižom. Kakav grad, isuse bože, kakav je taj London kad te sunce zabljesne, a sve što na trenutke vidiš su zelene grane drveća koje šušte i ljudi, ljudi, toliko ljudi.
Ima puno toga i u tome što smo se mi gubili po onim posh područjima, kalkulirali šta bi bilo da se tu preselimo, znajući ipak prednosti malog Dublina. Muvali se po zalogajnicama, kupujući slatkiše i gluposti, ulazili izlazili iz trgovina, naletili na neki dobar slow food japanski restoran u Soho.u, naručili mojito, par predjela i radili sve što ostali gosti nisu radili. Buljili i komentirali.
Doslovno pustili mozak na pustopoljine, barem ja jesam. Ako sam bila gladna, jela sam, žedna, pila sam, ako me nešto uveselilo, osjećala sam se dobro, o podzemnoj nisam imala želje razmišljati već sam kao tikva opet samo slijedila Seana. Uopće mi se nije dalo razmišljati kud idem, već sam samo prelazila iz vagona u drugi, iz jedne etaže u drugu.
Prekrasan je to grad kad nekako ovako posebno (ne)planirano dođeš u njega. Osobito ako nemaš cilja. Vjerojatno bi trebala posjetiti sve te muzeje, napraviti tisuću slika, ali nije mi se dalo.
Nebo nad Londonom bez i jednog oblaka je ipak bio najbolji osjećaj na svijetu. Dolazak u Dublin je pak bio druga priča, ljevalo je kao iz potopne verzije Pakla, a mi smo se uvukli pod plahte, njušeći mirise našeg stana.
Post je objavljen 22.09.2008. u 10:52 sati.