utorak, 26.08.2008.
Vrijeme je za pokret.
|
Uskoro se kreće, a ja sam obavila depilacije i solarije, popravila plombe i nabavila balzame za kosu. Kupila brdo šminke, maznula Vix sve najbolje šta ima u ormaru, auto je natankan, odlučila sam se za Skinny badić i kreće se na Hvar.  |
subota, 16.08.2008.
Dok ubijam grlo mentom.
|
Kroz zadnje tri godine on-off Dublin relacije, upoznala sam masu ljudi. Kroz sve te nove ljude koji ti slucajno ili manje vise slucajno, ulete ili udju u zivot, gledas zapravo samog sebe. I vlastitu uspjesnost uspostavljanja odnosa.  Uvijek su najlaksi oni na prvu, kad ne moras ako neces, reci nesto posebno o sebi. Igras neku svoju ulogu. Ako zelis ostaviti dojam, ubacis neki geg o sebi, ne razmisljajuci o tome sta ce ta osoba slijedeci dan razmisljati o tebi, jos bolje ako si osoba koja nece razmisljati na taj nacin hoce li ta druga osoba razmisljati o tebi slijedeci dan. Ja bas i nisam ta druga osoba, ali to je moj problem kod uspostavljanja novih veza s ljudima. Tu i tamo imam dojam da se previse trudim. Tim vise sto ili ne znam zatvoriti usta, ili sto sam totalno ekstremna pa ih ni ne otvorim, ili se pak dogadja ono sto se najcesce dogadja, sve mi se vidi na licu. Trenutno me cisto zanima cinjenica hoce li to s vremenom proci, odnosno, hoce li doci trenutak da cu moci sagledat samu sebe i biti svjesna da imam pokerasko lice. Mozda bi se to drugim rijecima moglo reci da imas stav, koji je jasan ne s tim sto nesto moras reci tako da to elaboriras, vec da je sve jasno u facijalnom izrazu. Ja sam vise ona od rijeci. Jedna od onih osoba koja ne voli da se recenica ne zavrsi, vec se pusti da lebdi u zraku i da upija atmosferu dok ili ne pocne krckati od naboja ili se pretvori u mlaku vodu dok se razgovor ne preokrene u nesto drugo. U Dublinu je jedna stvar konstantna i dogadja se svakodnevno. Svaki dan, svaki dan upoznajem nove ljude. Sto je dobra praksa za filtriranje onoga sto zelim da ide van, a sto zelim da ostane unutra. Svatko tko je dovoljno dugo vremena proveo sam sa sobom u iskrenom raspravljanju sa samim sobom zna da je stvar u pogledu. Mozes ti zamaskirati sebe u sta god hoces, ali u pogledu je stvar i zapravo istina. Lice ce te uvijek odati. Bio ti iz juzne Afrike ili iz Urugvaja. Jedno je stvar mentaliteta i drugacijih gledista, druga je stvar u univerzalnoj mimici. Ima jedna dobra stvar u tolikom poznavanju novih osoba: ako s jednom fulas, znas da ces vrlo brzo dobiti priliku da to s drugom izglancas. Jos uvijek se hvatam u kostac, mada je to slatka briga, kako je mijena ljudi u ovom gradu konstantna. S tim da ne zaboravljam da nije vrijeme maskenbala. Sranje je imati dva lica. Mislim, tko od nas ga nema, ali zlica pakosnica nije moj par rukava. Ipak, velika je razlika od jednodnevnih upoznavanja i onih koji bi se mogli produbiti u neki veci oblik druzenja. U to sve ulazi i ona moja samotnjacka crta karaktera. Iako se ne mogu potuziti da mi je socijalan zivot los ili blizu loseg, ali volim provoditi vrijeme sama. I volim ici sama na wc, ne volim coporativna sminkanja i toaletna raspravljanja dok pisam. Vjerojatnost je ta da se vise druzim s deckima, jednostavniji su mi, imam par pubskih baraba, par solo frendova, par zajednickih frendova, i ljude koje upoznajem kroz njih. Moram priznat da nisam u kontaktu s hr.zajednicom, nekako se uvijek tu pronadje onaj jaz, gdje ce te domaci ljudi odokativno promotriti i pitati, aha, a po kojem si ti zakonu ovdje, kolika ti je placa, da li si se sretnije ili malo manje sretnije dokopao nekih svojih eldorada, koji su ti planovi, i onda ce to sve filtrirati kroz svoje mreze. Ja ipak ostavljam low profile. Ne da mi se sebe objasnjavati samo zbog toga sto govorimo isti jezik, pa bi si kao trebali biti jedno drugom na kucnom pragu. Za to imam Seana. Ali mi je super ako u tramvaju, busu, na ulici sretnem nekoga tko ne zna da sam ja Hrvatica, a da ti isti jesu, pa pocnu komentirati. Na glas. Zapravo, super mi je vidjeti da ljudi putuju, sto mi je opet zao sto nam je zemlja takva kakva je, pa mnogi ni nemaju mogucnost vidjeti svijeta. Jer se nema novaca. Nisam ni ja imala, ali sam imala sretan vjetar u jedrima. Onda se jedna vrata otvore, pa druga, i nadjes se u necemu potpuno drugacijem, i mozes se vec kompletno vidjeti u tome svemu, i puno manje stvari ti je cudno, i ne osjecas se vise van svoga, onog malog, poznatog svijeta. I onda te onako emigrantski zabole stvari koje dolaze iz Hrvatske. Da je politika takva i takva, da nitko nikoga i ne postuje, a kad sebe ne postujes, ne ocekuj to ni od drugih. Puno puta sam njurgala na Seana jer je dosta politicki angaziran, mislim angaziran, kuzi se u politiku, pa mi onda servira stvari koje su doma, a koje ja nisam znala, i onda to pogledamo iz kuta Irske. Koja je super zemlja, ali ima mana, naravno da ima, jer svaka zemlja ima, i onda to stavimo u kontekst Hrvatske kao pravne drzave, i drzave koja je nasa, i bude ti muka, jer ono cemo mi stremimo, velika je vjerojatnost da doma nikad nece biti tako. Bez obzira na ulazak u EU. A imamo valjda sve preduvjete da zivimo (kao narod) ko bogovi, ali ne ide to tako kad je politicka infrastruktura Hrvatske trula. Nazalost, stvarno nazalost da je situacija takva da moras otici van pa da shvatis sta je doma toliko smrdljivo, a vani nije. I obrnuto naravno, sto doma cijenim kao suho zlato, a u Irskoj realno umanjujem. I svejedno se osjecas kao stranac, a doma imas sve, a nemas puno toga sto bi te moglo natjerati da se osjecas da zivis punim plucima. Jer se nema novaca. Mislim, lako je meni u Dublinu glumatat shoppingholicarku, kad mogu, jer mogu kupit stvari na rasprodajama koje padnu sa 75 eura na 9e. A devet eura zaradim za 22 minute rada. Svedem se na to da mislim hocu li kupiti kilu jabuka i cornflakes ili haljinu u Zari. Ili otic u Sjevernu Irsku i nakrcat se stvarima, iako imaju funte, a kad je sve jeftinije za 30-40% od Republike Irske. Pa sta to ne bi trebalo biti dostupno svima? Prava potrosaca ovdje su nevjerojatno jaka. Necu reci svako malo, ali cesto mi se dogodi da u Tescu, nas Konzum, kupim stvari koje taj tjedan imaju popust, i onda na blagajni, kompjutor otipka staru cijenu, a prodavaci mi jednostavno daju taj proizvod besplatno, jer je doslo do zabune, a ja kao kupac jos dobijem i pismo isprike za tu nelagodu. Pazi ti nelagode. Osjecas se njegovano. I tako je svuda, od male trgovinice do velikog lanca. Potrosac odnosno kupac je sveti zakon. Prije par dana smo rentali auto i vozikali se malo po Irskoj. Dublin pod ovim teskim kisama, a zima dolazi nevjerojatno brzo, zna dosaditi, pa bi sto brze, sto bolje pruzio noge van metropole, samo da dupe vidi puta. I onda smo se navecer kasno vratili u Dublin. Parkirali, i kad smo se iz restorana vracali nazad u auto, skuzili smo da nam je auto drpio pauk. Odnosno, stavio je one zute blokade na gume. Fini osjecaj u pola 12 navecer. Procedura je takva da moras nazvati sluzbu, dati broj svoje kartice, oni ti automatski skinu 8oe i posalju sluzbu da ti osposobe auto. 80e. Nije mala cifra, ali je cifra koju ovdje zaradis u jednom danu. U Zagrebu je ista sluzba, po mojem znanju, 800 kuna. Nekim ljudima 1/3 (4) place. Jel to pravedno? Nije. Mos se frigat. Sanader postaje sve deblji i deblji, Mesic je u Mongoliji kad bi trebao biti u Hrvatskoj. Pita me mama neki dan kako namjeravam zaraditi mirovinu. Pitanje me okrenulo oko osi. Ona koja je zavrsila fakultet, radila u istoj firmi cijeli zivot, na kraju srecom dobila dobru otpremninu, zivi od 1400 kuna mirovine. Sa Padre Novinarom je malo drugacije. Jer je novinar, a ti uvijek zive od rijeci. Ja se iskreno nadam, ali ovdje bez ikakvog umanjivanja mojih roditelja, da ja ipak necu dozivjeti svoj kraj radne karijere uz mirovinu. Mislim, da cu imat mirovinu, ali da mi ona nece biti jedini prihod. Istina, nije ni mojim roditeljima, ali su oni pakleno radili cijeli zivot, zadnjih 15 godina udarali dril, i sad si prvi put dali oduska da odu na putovanje. Njihovo prvo nakon 15 godina. Destinacija Prag. Jer su prvo Vix i meni morali platiti maturalac, pa jednoj i drugoj poplacati fakultete, djeparce i stanove, pa docekat da i jedna i druga diplomira, da se Vix zaposli kao psiholog u velikoj firmi, sestra mi je opasna igracica, trenutno je na sluzbenom putovanju krstareci otocima na jahti firme, a da ja odem svojim putem iz roditeljskog gnijezda, i to ni manje ni vise nego u Irsku. Od Irske cu uzet najvise sto mogu, i onda samo dalje boing boing prema drugim destinacijama. Grmi, ne mogu vjerovati da grmi. Grmljavinu rijetko cujem ovdje. A ljeto je kao. Tri tjedna nezaustavljive kise. Hvar se ceka. I off sezona se ceka. :) Kad je vecina ljudi doma, se priprema za jesen, ja cu s bodulima cakulat u konobama. Tim vise sto Sean vozi, a frendove kupimo putem. Obecajem slike ovaj put. Obecala sam ih i za Erykah Badu, ali to ce biti tamo kasnije, kad nakupim jos koncerata. Dobra je zimska sezona. Sara Bareilles u studenom. Idem popit mentu, ili kupit majicu. Bit ce caj, nisam bas takva kretenska trljaj sol na ranu koza kako se nekad znam predstaviti. To je vise radi dramaturgije, papir sve trpi.  |
četvrtak, 07.08.2008.
Gole cice i svijet.
|
Zadnjih dana sam fokusirana na Hvar. I da ću biti na Hvaru za tri tjedna, i da na moru nisam bila 3 godine, i da maltene sve što želim je, jesti, piti i pokazat gole cice svijetu.  Tina mi se za tri tjedna udaje na Hvaru. Malo društvo od tridesetak ljudi i jedna konoba. Svaki put kad pomislim na to, samo me srsi prođu, jer i Branka nakon dvije godine (neviđanja) dolazi iz Australije, i jer će biti kraj sezone pa neće biti ljudi, jer sam kupila brdo robe na rasprodajama i jer sam odlučila da ću nositi šljoke na šljoku i jer sam Tini i Juti kupila perfektan mali poklon, za koji sam se kolebala da ga sebi ostavim. Čim se spustimo iz Zagore prema moru, imam osjećaj da ću eksplodirati, jer i Sean i ja nikad zajedno nismo bili na moru, ali čisto zato što je on Dalmatinac po krvi, Zagrepčanin po rođenju, Irac po prebivalištu. Neka njegova morska kulinarska rižota nikako ne mogu izgurati. Daj mi humus radije. Ovo mi je treće ljeto u Irskoj. Drvenik mi je na pameti. Kao, imala sam velike muke prilikom kupnje haljine jer nisam znala od kud krenuti, pa sam krenula od megalomanije. Našla sam ju za nekih šesto eura, i probala, pa se ona zbog rasprodaje spustila za više od pola, ja ju opet probala, jednako dobro mi je stajala, ja si odlučila zabiti vilice u oči jer volim bankovni mazohizam. Onda sam krenula na nakit, na torbe, sve s predumišljajem da u Dublinu to nemam gdje nositi, ali da idem doma, a doma je toplo, doma su vrućine, doma su otoci, vjenčanje, doma je fažolet, doma je tijelo mokro, crno, slano i golo. Doma su roditelji, mačke, bicikl, Vix (i njen novi pun kufer i ormar), doma je opet sunce. Doma je balkon. Sreća je da sam se natjerala ići u teretanu, i to sedam dana u tjednu, no, ne očekujem neki veliki preobražaj, već tek toliko da me ne sablazni svekolika anoreksična populacija otoka. Trenutno se osjećam mamurno i umorno. Sinoć smo otišli do Seanove frendice, ona bila s cimerima, pa otvori bocu, uzmi limenku, zapali pljugu, na putu prema doma nas je oprao pljusak, a prije spavanja sam se potukla sa Seanom tek toliko da mi on kaže grcajući od smijeha, 'pijana budalo', a ja 'šuti, idiote i daj pokri me jebote', i u trenutku dok sam se okretala na bok, osjetila sam ... ma da ne bi i pornjavu čitali, osjetila sam kako sam zaspala u letu. Što se pokazalo kao ne dobra ideja jer sam se probudila u pet ujutro s halucinacijama jer nisam popila vode prije spavanja (uvijek isto!), pa sam sva nabrijana na galebove, na zoru, na rani sat, ustala, i kroz slušanje vlastitih misli potegnula pintu. Ujutro sam nazvala mamu, kukajući kako ne osjećam prste i kako sam sva kenjkava, a ona meni, pa kad opet piješ vino, nikad ništa ne naučiš. Mislim da bi trebala kupiti ginko tablete, kažem ja, mislim da bi trebala smanjiti s alkoholom, ne misliš da u tom grmu leži zec, kaže moja mama. Posao mi je završio ovaj tjedan, šteta, šteta, velika šteta, ali sad opet imam vremena za sebe i sebe i se. Počela sam ponovno uređivati stan, kupila orhideje, novu rasvjetu, ubacila kile čokolade u ormariće i vjerno nosim dijete laptop sa sobom, jer mamicu im bezobraznu, još uvijek mi nisu dovukli internet u stan, pa kradem wireless mreže po gradu. Mizerno pratim The Hills na MTV.ju, razmišljajući o kontekstu (vrlo ljubomorna) glavnih aktera i njihovih života. Plitko, vrlo plitko, ali je i zavist plitak osjećaj. Mislim, sve u svemu, ne mogu se potužiti. Ma nikako. Jer da se tužim na svoj trenutni život, ispala bi jebeno nezahvalna guzica. Ovako sam samo, ali to je još par sati, mamurna guzica. |
Komentari On/Off
Buddha
