nedjelja, 26.10.2008.
Razgovor.
|
  Muškarac ponudi djeveruši čašu šampanjca. Ona mu odgovori da više ne pije, ali da još uvijek uživa u cigareti. Između njih prostruji kemija i počnu pričati o prošlim vezama, njihovim godina koje se kreću prema 40toj, o razlici između odvjetnika i doktora ... Možda jedan od najboljih filmova koje sam pogledala ove godine. Traži strpljenje, svakako, ali je najposebniji po tome što je sniman s dvije kamere u isto vrijeme, tako da se istovremeno vidi reakcija i jednog i drugog. Jer postoje dvije strane priče. Odnosno, o čemu razmišljaju dok se sjećaju nekih uspomena, šta bi bilo kad bi bilo, a sam gledatelj može izabrati na koga će usmjeriti pažnju, jer gledatelj si sam i režira film. A film je vizualna metafora dvoje ljudi koji su usamljeni, svaki na svojoj strani, a žele biti zajedno, a to taj odvojeni kadar i radi – stalno ih privlači jedno drugome ispitujući značenje sreće. Briljantno napravljeno. |
ponedjeljak, 13.10.2008.
Riba zecu grize rep u sex subkulturi.
|
Možda ćete nakon ovog posta malčice drugačije razmišljat o životinjama. Možda vam u glavi ostane pitanje, pa možda jesam. Jesam li? Ma nisam. Možda jesam... Ma nisam. Ali, možda ipak ... jesam. Pomalo bizarno, ali ipak ih ima – furry obožavatelja i sljedbenika.  Proširit ću priču. Furry je kolokvijalni izraz koji se upotrebljava da bi se opisale životinje koje imaju ljudske osobine. Ali ne uvijek u doslovnom književnom personifikacijskom smislu, a niti onomatopejskom. Furry je iz drugog kuta gledanja, čovjek koji preuzima osobine imitirane životinje. Nasreću, nažalost? danas neću pričati o nekoj dječoj predstavi koju sam gledala, a gdje su se djeca preoblačila u ovce, purane, žabice, krokodile i gdje su recitirali najbolje radove sa sata koji se zvao ''Zašto volim životinje?'' istodobno trčeći po pozornici, pokušavajući dokazati zašto bi svijet trebao biti sastavljen od vegetarijanaca. Ali tema današnjem posta je, zašto volim životinje, i onda u onom najizvornijem furry obliku, zašto se preoblačim u tu istu životinju s kojom se poistovjećujem. I ne, ja ne govorim o sodomiji, nakana mi nije zgaditi ljude, kao i samu sebe, sa slikama i pričom ljudi koji se pale na prave životinje – to je svejedno poznata tema, ali meni isto tako nezanimljiva. FURRY je potpuno druga strana sličnog-istog pojma. Sex je uključen, o itekako je uključen, ali nitko drugi osim homo homini lupus, nije uključen. Furry.jevci su ljudi koji se preoblače u životinjska odjela, ali ne od prave dlake i kože, i onda se nalaze na raznoraznim konvencijama i raspravljaju o svojoj ''odjeći'', mada je to daleko više od odjeće. Furry i nije baš tolika nepoznanica kako izgleda na prvu. Svaki sportski klub, ili je to samo u Americi, ima svoju maskotu koja je životinja. U krajnjem slučaju, Univerzijadin Zagi iz 1987 je bio vjeverica, a osoba koja je bila obučena u Zagi odijelo je, u 21.stoljeću/2008 – nazvan furry. Ali to je najbanalniji slučaj. Ostali s njim dolaze kroz imena: Scooby Doo, Mickey Mouse, Pajo Patak, pa jebote cijeli Disneyland je jedno veliko furry carstvo.   S tim da Disneyland ne povezujem s mojom današnjom temom. Ne povezujem direktno, ali povezujem. Furry fandom je promocija i produkcija priča i umjetnosti o antropomorfnim životinjama (ljudske osobine i karakteristike), kao i njihovo istraživanje, interpretacija i proispitivanje ljudskosti i ljudskih vrijednosti. U to se uključuju animirani filmovi i animatori, stripovi i ilustratori, filmaši, specijalizirani stilisti i dizajneri, basne i mitovi, grafike te sami kostimi/maskote i punjene životinje – ali ne i preparacija pravih životinja. Još uvijek zvučim konfuzno i poprilično bezbolno, ali dolazim dolazim do poante. Roger Rabbit, već navedeni Disneyjevci, Ninja Kornjače, Princeza Sirena, Ljepotica i Zvijer, pa i sam Bambi... se smatraju bezazlenima. Najpopularniji dio furry kulture. Na površini. Za djecu. Bez ikakvih daljnjih konotacija. Na početku 80-tih godina riječ furry se uvodi u rječnik. Uvodi se i furry subkultura, a poveznice za to su furry fans, furrie, ili jednostavno furs. Ono što mene zanima su – furry fantazije. I u kojem se to omjeru ljudi zapravo pale na kostime pingvina, krokodila, miševa, koala. Mačke i zečeve da i ne spominjem.  No, prije nego što sam došla do samih furry.a, morala sam istražiti i onu drugu stranu. Animiranu. I definitivno itekako izraženu na internetu. Gdje su glavni akteri seksualno nabijeni likovi.     I sad dolazim do teme. Većina pravih furry.a će se naljutiti ako ih se interpretira isključivo kao sex mašine obučene u životinjsko odijelo. Većina njih će reći da je i ona osoba koja voli ''Lion king'', zapravo na najbezazleniji način – furry. Jer je sama bit, već spomenuta - fascinacija u transformaciji nečega što se ne može naći u realnom svijetu. Životinje koje se ponašaju kao ljudi. Uzimanje cijelih karakteristika, ili samo nekih osobina. I onda to prebacivanje na alter-ego, fetišizam, socijaliziranje ... kako kome paše. Ili, ipak, u tome svemu ima zrno jada – ili ekscentričnosti.  I (naravno) da nije samo sex u pitanju, ali furrijevci imaju velike apetite i smatraju se istraživačima anonimnog sexa. Zapravo, oni sebe smatraju ništa manje posebnijim ili čudnijim od ljudi koji vole sado-mazo igrice, ili bilo koje druge sklonosti, a da su se maknule od misionarskog položaja. Sad je pitanje, kako svršiti ako si obučen u odjelo kornjače? Postoje specijalizirani kostimi, nešto kao oprava francuske sobarice za furry.jebce. Specijalizirani kostimi su skupi, ali sva prava anatomska mjesta su otvorena za popunjavanje. Furijevci svoje sklonosti vuku još iz stare antičke Grčke, kao što su prisutni i u Egiptu i Indiji. Smatra se da je i sam Platon bio – shapeshifter. Otac filozofije i logike je navodno bio crno janje s dvije bijele šapice i s posebnom sklonosti prema lizanju svojih mošnji. Valjda je bio i super elastičan, kao što je bio super inteligentan.  No većinom, osoba ne bira životinju, već se događa potpuno suprotna stvar. Barem tako kažu. Ona ih izabere. Isto tako, prilikom seksualnim aktivnosti furrijevci nisu posebno zainteresirani za istosrodne životinje, već ih više privlače druge vrste. Da pojednostavim. Kao što i transeksualci znaju da su se rodili s krivim organima, tako i neki furrijevci smatraju da su se rodili kao kriva vrsta. No, taj furry oblik je, po istraživanju subkulture, očit kod samo 6% članova. ''Naravno da znam da nisam pingvin – kaže Emma. Testirana sam i znam da nemam Spheniscidae DNA – i velika je vjerojatnost da ne bi preživjela jednu noć na Antarktici, ali ipak smatram pingvine svojom obitelji. Možda to zvuči čudno, ali milijuni ljudi tijekom Mise vjeruju u pretvorbu vode i kruha u krv i tijelo Kristovo. Stoga, to što ja mislim da sam pingvin i ne mora biti baš tako luda misao.'' (Totally Dublin, July 2008)  Različiti pristupi seksualnosti u furry zajednici su također izvor kontraverzi i konflikta. Puno njih smatra da su sexualne konotacije dovele do loše reputacije. Nešto kao, furry su zečevi na baterije. Ovo je moja usporedba. Poanta konvencija je u razmjeni radova, mišljenja, skluptura, stripova, glorificiranju animiranih i igranih filmova sa životinjama koje imaju ljudske osobine. No, smatra se da većina furrijevaca ne osuđuje neke aspekte sexualnosti i smatraju se izrazito tolerantnima spram sexualnih aktivnosti. 19-25% članova imaju homoseksualne sklonosti, 37-48% biseksualne sklonosti. Oko 2% je zainteresirano za zoophiliju – privlačnost prema životinjama. 1% članova je zainteresirano za paraphiliju – sexualna privlačnost prema plišanim igračkama (opet ne govorimo o prepariranim). 76% članova je u vezi s nekim tko je također furry. Isto tako službene furry konvencije nisu povezane sa sexualnim (swinger) konotacijama. Ali isto tako nisu isključivo ni zaobišle te termine.  Furry grupa ima svoj jezik i običaje. ''Yiff'' znači seks, ''yiffy'' je napaljeno, a ''yiffing'' znači parenje. ''Furvert'' je osoba koju seksualno privlače maskote. Vas ima takvih? :) Sex spisateljica Katharine Gates je napisala ''Deviant Desires: Incredibly Strange Sex'', gdje je opisala fetišiste. Koji se pale na balone, špagete, lizanje zidova, koji se pale na figurice balerina ... i najbolja perverzija, koji se pale na zvuk CRUSH, kad staneš na neku veliku bubu. Za to još definitivno nisam čula. Isto tako kaže da furry obožavatelji nisu nimalo drugačiji od nekih drugih, možda manje čudnijih fetišista, ali i to je sve relativno. ''Sex nije samo ono što se događa s genitalijama. Sve se može staviti pod fetiš. I zaista, ne mogu se sjetiti ni jedne stvar na ovom svijetu koja nekome ne bi mogla biti seksualni predmet i želja.'' Čudno i bizarno, ali najvjerojatnije istinito.  |
srijeda, 01.10.2008.
The Cab Ride I'll Never Forget
|
by Kent Nerburn  Twenty years ago, I drove a cab for a living. One time I arrived in the middle of the night for a pick up at a building that was dark except for a single light in a ground floor window. Under these circumstances, many drivers would just honk once or twice, wait a minute, then drive away. But I had seen too many impoverished people who depended on taxis as their only means of transportation. Unless a situation smelled of danger, I always went to the door. This passenger might be someone who needs my assistance, I reasoned to myself. So I walked to the door and knocked. "Just a minute," answered a frail, elderly voice. I could hear something being dragged across the floor. After a long pause, the door opened. A small woman in her 80's stood before me. She was wearing a print dress and a pillbox hat with a veil pinned on it, like somebody out of a 1940s movie. By her side was a small nylon suitcase. The apartment looked as if no one had lived in it for years. All the furniture was covered with sheets. There were no clocks on the walls, no knickknacks or utensils on the counters. In the corner was a cardboard box filled with photos and glassware. "Would you carry my bag out to the car?" she said. I took the suitcase to the cab, then returned to assist the woman. She took my arm and we walked slowly toward the curb. She kept thanking me for my kindness. "It's nothing," I told her. "I just try to treat my passengers the way I would want my mother treated." "Oh, you're such a good boy," she said. When we got in the cab, she gave me an address, then asked, "Could you drive through downtown?" "It's not the shortest way," I answered quickly. "Oh, I don't mind," she said. "I'm in no hurry. I'm on my way to a hospice." I looked in the rear view mirror. Her eyes were glistening. "I don't have any family left," she continued. "The doctor says I don't have very long." I quietly reached over and shut off the meter. "What route would you like me to take?" I asked. For the next two hours, we drove through the city. She showed me the building where she had once worked as an elevator operator. We drove through the neighborhood where she and her husband had lived when they were newlyweds. She had me pull up in front of a furniture warehouse that had once been a ballroom where she had gone dancing as a girl. Sometimes she'd ask me to slow in front of a particular building or corner and would sit staring into the darkness, saying nothing. As the first hint of sun was creasing the horizon, she suddenly said, "I'm tired. Let's go now." We drove in silence to the address she had given me. It was a low building, like a small convalescent home, with a driveway that passed under a portico. Two orderlies came out to the cab as soon as we pulled up. They were solicitous and intent, watching her every move. They must have been expecting her. I opened the trunk and took the small suitcase to the door. The woman was already seated in a wheelchair. "How much do I owe you?" she asked, reaching into her purse. "Nothing," I said. "You have to make a living," she answered. "There are other passengers." Almost without thinking, I bent and gave her a hug. She held onto me tightly. "You gave an old woman a little moment of joy," she said. "Thank you." I squeezed her hand, then walked into the dim morning light. Behind me, a door shut. It was the sound of the closing of a life. I didn't pick up any more passengers that shift. I drove aimlessly, lost in thought. For the rest of that day, I could hardly talk. What if that woman had gotten an angry driver, or one who was impatient to end his shift? What if I had refused to take the run, or had honked once, then driven away? On a quick review, I don't think that I have done anything more important in my life. We're conditioned to think that our lives revolve around great moments. But great moments often catch us unaware—beautifully wrapped in what others may consider a small one. |
Komentari On/Off
Buddha
