Muškarac ponudi djeveruši čašu šampanjca. Ona mu odgovori da više ne pije, ali da još uvijek uživa u cigareti. Između njih prostruji kemija i počnu pričati o prošlim vezama, njihovim godina koje se kreću prema 40toj, o razlici između odvjetnika i doktora ...
Možda jedan od najboljih filmova koje sam pogledala ove godine. Traži strpljenje, svakako, ali je najposebniji po tome što je sniman s dvije kamere u isto vrijeme, tako da se istovremeno vidi reakcija i jednog i drugog. Jer postoje dvije strane priče. Odnosno, o čemu razmišljaju dok se sjećaju nekih uspomena, šta bi bilo kad bi bilo, a sam gledatelj može izabrati na koga će usmjeriti pažnju, jer gledatelj si sam i režira film.
A film je vizualna metafora dvoje ljudi koji su usamljeni, svaki na svojoj strani, a žele biti zajedno, a to taj odvojeni kadar i radi – stalno ih privlači jedno drugome ispitujući značenje sreće. Briljantno napravljeno.