utorak, 23.09.2008.
Ako moš ti, mogu i ja. Da ne bi.
|
Naime, prije svega, moram reći jednu stvar. Stvar je ta da ovaj post pišem u svom malom stanu, i da sam službeno online. Online nisam službeno i legalno, jer mi Eircom još uvijek nije, nakon 4 mjeseca uključio net, a i još službeno nisam otkazala račun te se prebacila na British Telecom, jer sam čekala da mi se magla digne s očiju, i da vidim kakvu muljažu mogu napraviti. Šta mogu skombinirati da mi se stvari poprave, a da ne moram uključit novčanik.  Nedjelju sam provela kod frendice Austrijanke, koja živi s više ljudi, jedna od tih je i Alex, Španjoleta, koja super kuha i koja ima prijatelja Baskijca, čije bi ime najradije ovdje napisala, ali neću, jer će budala još izguglat svoje ime, doći do tog mog croatian is it croatian? bloga, vidjeti da sam pisala, i onda će biti a šta ja još radim na internetu, osim što gledam dječju pornografiju, uzgajam virtualne čili papričice i kladim se kad će biti slijedeće probijanje zvučnog zida. Uglavnom, skužila sam kako da spomenem njegovo ime, a da ga ne izgugla, naime dečko se zove Urči Gojikojičeja. I kao to je klasično Baskijsko ime. I on je prvi Baskijac kojeg sam upoznala (lažem, upoznala sam i Gorku i Hajone), a kako je taj dan u kući bio dan španjolske inkvizicije od komada 5, gdje su svi redom iz drugih dijelova Španjolske pa sve više i više znam da Španjolska kao Španjolska nije Španjolska, tako je i meni Urči uletio s pitanjem, ej, imaš net doma? Ne. Oš ga imat? Kako? Tako da krekiraš ovaj jedan kod. Oću, daj, ja to oću. I ja sam sad službeno skrekirana, ali bez sira na krekerima, iako volim one mediteranskog sadržaja s maslinama i uljem ... i da, nego ja sam sad službeno skrekirana, o kako lijepo, na wireless mrežu, prekrasnog južnoafričko-španjolskog para čije se dijete zove Benjamin (a ja još od Felicity smatram da je Benjamin najsexi ime na svijetu što me vraća nazad na dječju pornografiju) i koji žive točno u stanu ispod mog. Na konto toga sam još i promjenila ime svog laptopa koji je do sada ponosno držao moje ime i imao dodatak PC – no, od sada moj laptop duša od Toshibe, na koju ja ponekad znam biti ljubomorna, iako je stroj, ali je savršena, a ja nisam savršena, iako je Toshiba stroj, a ja imam krvi u sebi, i sada se zove onako nekako klinički samo s brojevima, da ako slučajno mojim krasnim i zaista divnim susjedima dođe poveći račun, da oni ne utvrde da, da to je ona kurvetina Hrvatica sa zadnjeg kata krala naše impulse, a mi imamo i dijete i sve probleme, a i znamo popričati na hodniku s njom, a sad nam ta dromfulja odvratna krade wireless mrežu. Ali, ono, dok ide, ide. Jebiga, okrutan je to svijet. Nemojte me jebat. Za papire se više ne brinem, nakon tjedan dana kalkuliranja šta bi da bi, s čim ću se baviti sada baviti, jer mi se stvarno više ne da razmišljati šta ću napraviti, kako ću još više unaprijediti svoj engleski, da li je to kroz još jednu knjigu, priču, tečaj ili fonološko previranje, rekla sam si da si moram raširiti vidike. Da li se vidim kao prevoditeljica? Hmmm, da. Ali i ne zapravo. U budućnosti se ne vidim kao osoba koja želi raditi s doslovnim prevođenjem (prevoditelji nemojte mi sad sjedat na vrat s obrazloženjem da je prevođenje to i to, a ovo i ovo :), pa sam skužila da moram plivat prema drugim vodama. A te se vode bacaju u ekonomiju. Ekonomija ima novce upetljane u svoje sfere, nakon što su svi poplačali svoje ispite na ekonomskom faksu, očito je da ekonomija/lova/može se zaraditi. No, da to prebacim na svoj kontekst. Već jedno duže vrijeme ramišljam(o) o Japanu. Negdje prije par mjeseci nam je počela dolaziti ta misao, jer zapravo kad upoznaš jedan Zapad, tad ti puno stvari izgleda manje nemoguće, dapače, nemoguće nije u rječniku. I onda, kako to ide onim tokom misli, Buddha sa strane potvrđuje što želim reći, tako ti se stvari pokušavaju naći na putu, a ti sad vidi, skačeš li na priliku ili ne. Naime, moja prva poveznica s Japanom se dogodila u njihovim restoranima, gdje se mukom mučim jesti štapićima, sad to još uvijek izgleda traljavo i nikako ugodno oku, ali se više ne brinem za estetiku, ako mi se jede, jedem, ne brine me što ne znam, praksa je u pitanju. Prije par dana, preko frendova sam upoznala curu koja je udana za Japanca. I ja sam se drage volje dala uvući u prvi vrtlog. Japan mi je misterij, valjda najveći od svih zemalja. Neki osobni otok na koji ću jednom uploviti, nadam se i nešto više, a sada se ta knjiga tek počinje otvarati, i šta se događa. Volim te uzročno posljedične stvari. Dara, cura, je u Irish-Japanese association i kako je vidjela moj šljokičasti pogled čiste fascinacije usmjeren u njenom smjeru, pozvala me na predstavljanje jedne knjige u prostorijama tog društva, za koje me u roku od par dana i stavila na popis. Bila sam jedina neIrkinja, naJapanka. Zvjerinjala oduševljeno jer sam slušala predstavljanje autora knjige koja govori o tome kako je on 5 mjeseci vozio bicikl od Japana do Irske da bi popio pintu u Guinness tvornici. Ispred mene je sjedio japanski veleposlanik, a ja sam imala zaleđen, pinkicu preplašen osmjeh na licu, s unutarnjim monologom, ovo mi je malo previše uz Pussycatdolls soundtrack ''be careful what u wish for, because u just might get it'' bez onog djela ''I wanna have big boobies, be famous, be on movies, see myself on MTV''. Na kraju predstavljanja knjige, došao je dio, kad je PR društva predložila da nastavimo druženje i to uz sushi. I štapiće. U društvu Japanaca. Tako da je svatko od nas dobio desetak sushija, a ja sam sjela u društvu Dare i njenih prijatelja, pomalo pričala o svemu, mislila najviše o tome da ne napravim potpunu budalu od sebe dok se hranim ljutim zelenim algama i dok stavljam ogroman komad sirovog brancina među svoje zube. Zalila bijelim vinom. I tako sam ja odlučila ovu godinu posvetiti diplomi iz International tourism. Papirologiju riješila jučer. Godinu dana intenzivnog učenja o toj temi, će mi, osjećam otvoriti nove vidike prema onom ciljanom magisteriju na koji zapravo i želim aplicirati u veljači, i koji je svjesno i bio razlog mog dolaska u Dublin - no, o tome još neću na glas, damski je zadržati, a i pametno, neke stvari za sebe. Uz sve to ulazi i jedan dogovor o opasnom poslu na koji sam se počela nabrijavati. Ako uspije, slijedećih godinu dana će biti doista teško, ali valjda i financijski puno lakše. Mama, drži fige. :) I pozdrav Otvorenom radiju i njihovom live streaming.u. |
Komentari On/Off
Buddha
