četvrtak, 11.09.2008.
Par poslastica za mnoštvo.
|
Rijetko kad vas zamoljavam da pročitate nešto dugačko, da, ako se radi o meni, onda može dugačko (mada pola ljudi, ili više od polovice čita svaku treću riječ), ali ako se ne radi o meni, onda vas nisam mučila da se borite s velikim tekstovima.  Osobito ako su veliki tekstovi napisani na engleskom, a svi znaju engleski, ali se manje više nikome ne da boriti s engleskim ako ne treba. Osobito ako ste na poslu, ili u gužvi, ili gdje već, kad nemate puno vremena, a šut bloga vam treba da bi se osjećali da niste propustili nešto, ne daj blože, a ako je to nešto kratko, to, to, daj mi to. Prije par tjedana sam u Sunday Times.u, papir izdanje, pročitala tekst o Belindi Harley i njenom psu Goofyju. Naslov članka mi je sam po sebi bio dovoljan da pustim članak da se danima gužva na podu pokraj mog kreveta, jer kao što neki trebaju cigaretu ujutro, ja najviše volim novine. Nije mi ga se dalo čitati, jer mi se nije dalo čitat o nekom psu, nekoj toj vlasnici, i zapravo najviše mi se nije dalo čitati jer je članak bio na tri stranice veličine negdašnjeg Vjesnika. Članak sam donijela doma, i isuzila bazen. PROČITAJ GA! Ili ga barem bookmarkiraj, pa ga poslije pročitaj. Volim terapiju suzama. Ne liječim se suzama za vrijeme svađa, ali volim, ono, volim, bolno volim plakati na filmovima, knjigama i reklamama, mada za sve više i više stvari mi treba manje i manje vremena da me očni potok razvali. Ali knjige me još uvijek najviše razvaljuju. Aha, što me podsjetilo, mada sad malo brkam pojmove, Anspik, Makedo i LittleMissG sam dala preporuku za jednu knjigu, koja o o o, nije prevedana kod nas, no, no, no, zapamtite ju, zove se 'My sister's keeper' Jodi Picoult. Nažalost, uskoro će i sranje adaptacija filma izać u kinima, ali vas zamoljavam da ako namjeravate gledati taj film, nemojte, pročitajte si knjigu, zapištite ju pa ju nekako pronađite ako već čitate ovo. Meni je trebalo dobrih tjedan dana da dođem k sebi, i jer sam još dok sam ronila suze, poslala autorici mail, gdje sam joj napisala da u zadnjih 5 godina nisam pročitala takvu knjigu. Možda još od Glazba s plaže, Pat Conroya od koje sam se oporavljala jedno mjesec dana. My sister's keeper je zaista nevjerojatna knjiga. Teška tema, obitelj s troje djece, gdje je Kate srednje dijete oboljelo od leukemije, a roditelji su laboratorijskom genetikom napravili Annu koja je sijamski blizanac svojoj sestri (knjiga se pretjerano ne bavi temom genetike i etike), i koja je Kate sve do 13 godine davala sve što joj je bilo potrebno. I krv, i koštanu srž i potporu i masu svega teškoga što se može natovariti na dijete koje cijeli život zna da se ne bi rodilo da joj sestra nije bila bolesna. Anna u svojoj 13. odluči tužiti svoje roditelje na temelju prava odluke o korištenju svoga tijela. I tu nastaje lom. Cure imaju još starijeg brata koji je piroman, otac je vatrogasac, mama je u potpunosti okupirana bolesnim Kate, Anna je u potpunosti izgubljena od strane svoje obitelji, sa strane lojalnosti prema sestri koju obožava i koja će umrijeti ako Anna ne nastavi donirati svoje organe. Opće sjebana obitelj, rastrzana između najboljih emotivnih opisa koje sam ikada pročitala. Čisto da ne povjeruješ kako netko uopće može složiti takve riječi da napiše tu knjigu. Ili da ima tu dubinu da shvati sve likove, jer svako poglavlje u knjizi opisuje drugi član obitelji, tako da se jedna obična situacija, poput padanja kiše, vidi kroz sferu 5 ljudi. A to je samo površina. Nemojte zezat, rijetko da preporučim nešto za što ne mislim da nije dobro. |
Komentari On/Off
Buddha
