Marketing
Trebala bi skinut crven lak.
Zadnjih dana me nervoza provlači kroz svoje ćelije. Rujan je pa imam dojam da moram učiti i polagati, bablje ljeto je a ja nemam nekog posla, zapravo nemam posla uopće, ambrozija me hvata pa se nas dvije igramo tko će prije popustiti.
Vrijeme provodim od prijatelja do prijatelja, gdje se neki ljute na mene, neki ne, gdje je društvo manje ili veće, nisam nikad bila ljubitelj kasnog ljeta. Uskoro letim za London, ovaj put imamo vremena pogledat muzeje i štaveć London stalno nudi, ali već sad mutno kujemo planove da će najvjerojatnije najpametnija odluka biti pub. Izgubit se u kišnoj masi. Puno toga me očekuje, ima toliko stvari za koje se želim opredijeliti, imam masu želja i htijenja, i ja to sve želim. Mislim da ću godinu dana učit japanski. Valjda nema ni jedna zemlja koju ne želim posjetiti.
Igram na sigurno kad se tiće spavanja, jer volim imati svojih 7 sati sna, a s ostalim stvarima, volim sigurnost, ali sklona sam rizicima, barem sada, kad imam neke dugogodišnje planove, a ako se budem držala sjene sigurnosti, ništa od toga neće biti. Jedna je stvar samo promjenjena, puno više razmišljam o svojim akcijama, a manje je impulsa, ali opet volim rizik, nekako se rizik i pretvori u najbolju opciju.
Treba ulagat u sebe. Samo, eto, rujan u Dublinu će biti brz. Najbrži do sada, doma sam tri tjedna pa je lako ponovno pustiti korjenje. Ali lako je i zamisliti se kod Rossa i Marka u stanu, jezik stavljati na rub Bud konzerve, srkati i imat onaj osjećaj, drago mi je što sam tu, onaj blues doma je malo manji.
Gadno je to s tim putovanjima osobito ako otkriješ da u sebi imaš tu samotnjačku lutajuću crtu i da moraš letiti na sve strane, ne jer nisi sretan, već jer je teško biti na jednom mjestu. Možda nikad ne bi ni saznala, ali bi uvijek osjetila tutanj, ovako sam više kao đuner, znam si slabost. Mama ne voli tu osobinu u meni, kaže da sam ju pokupila od tate, i onda stavila na potenciju.
Promjene nisu nužno loše. Nije nužno najgora stvar slušat sebe kako razmišljaš, samo zadnji dani prije odlaska su, prije ponovne promjene, umigoljene u nervozu, jer ti se vraća u onaj inozemni život, a nekad poželiš da se nisi pomako od desete godine života.
Kao da i ja sve znam, o pa to je duboka misao, no, jedino što znam je da imam let, i da mu se veselim ... ali da me i tuga drži. Tzv. emigracijski blues.
Post je objavljen 12.09.2008. u 09:21 sati.