Kao i većini drugih muškaraca, svako malo se i meni dogodi da zakažem u krevetu. Svaki puta ista priča, koju sam, uz puno oklijevanja, priznajem, ipak odlučio podijeliti s vama, dragi moji čitatelji.

Seks. Neka lagana, erotična glazba. Ništa uobičajeno. Nešto što mi taj čas odgovara. Prigodno (Happy Mondaysa - Pills 'n' Thrills and Bellyaches). Predigra - uigrana. Ulijećemo oboje u krevet. Mazimo jedno drugo. Ljubimo. Zrak postaje mutan i zagušljiv. Pedantno, s krajnjom pažnjom, prstima i jezicima pretražujemo svaku poru svojih, već uznojenih, gorućih, tijela. Kalimo se. Stvari postaju tvrde. Topimo se. Stvari postaju vlažne. Penetracija. Lagana. Bez kurtona. Da ne ulazim u ulazak. Slijedi strastveno, jednosatno jebanje u svim pozama koje su čovjeku i životinji zamislive. Ne štedimo snagu. Udarac. Uzdah. Ne graničimo maštu. Smijeh. Ne predajemo se. Jecaj. Prolom tekućina. Tišina. Tama. I tada, u polusvijesti, u melankoličnom, toplom zagrljaju dvoje ljubavnika, ja zakažem: "zakazujem novu rundu za pol sata. Samo da malo dođem k sebi. Može?" - "Može.". I onda sve ispočetka.

***

Ovaj tekst ne posvećujem, nego poklanjam mom prijatelju Gjurii. Od sada je njegov. Kao da ga je on napisao. Na njegov osobni zahtjev, i uz podršku drugih blogera, Gjuroo će također biti i gost urednik ovog posta. To će reć, da sve komentare i pitanja, koje tu ostavljate, upućujete Gjurii, a on je svečano prisegnuo da će svima i svakome odgovoriti. Uživajte!

- Vi ste Žarko. – prenuo ga je samouvjeren muški glas, dok se zatvorenih očiju odmarao na sitnim morskim valićima, u plićaku jedne crikveničke plaže.

Žarko je polako otvorio svoje četrdesetogodišnje oči i smeđim pogledom potražio smjer iz kojega je dopro glas. Trebalo mu je neko vrijeme da oči opet privikne na jako ljetno svjetlo i da uspravi svoje muskulozno, metar i devedeset visoko, tijelo. Ostao je stajati do pasa u moru. Tek nakon što je rukom zasjenio oči, ugledao je mršavog, suhog mladića, u srednjim dvadesetima, crne kose, istaknutih obrva i prodorna pogleda, kako, prekriženih ruku, stoji na moliću par metara dalje, sa jutarnjim suncem za leđima.

- Jesam... Oprosti, ali nisam siguran da te prepoznajem.

- Da, ne poznajemo se – neznanac je potvrdno kimnuo glavom - ja sam Boris. Student sam. Elektrotehnika. Prepoznao sam vas sa fotografije sa vaše internet stranice. Vi ste poznati trener karatea u Zagrebu.

- Pa... da, jesam – zbunjeno je odgovorio Žarko - ti također treniraš karate?

- Ne. Ja izučavam ninjutsu.

- Izučavaš ninjutsu? – ponovio je Žarko, podigavši obrve u čuđenju.

- Da. Ja sam ninja – odao se konačno glasno i ponosno Boris.

- Ah, ninja, dakle.

- Da – kratko je odbrusio Boris, grimasom iskazujući dozu prezira prema običnom čovjeku koji, vidljivo je, ne priznaje njegova umijeća i vještine. I bio je u pravu. Žarko, kao inteligentan čovjek, s podlogom diplomiranog kineziologa, nije imao baš previše razumijevanja za budalaštine koje mlađariji prodaje neki samozvani ninja sensei. Nailazio je već na razne provincijske hohštaplere, koji vješto podvaljujući mudre priče, muzu novce od naivnih, avanture i uzbuđenja željnih, klinaca. No zbunjivalo ga je što se Boris nije doimao kao nekakav zaluđeni školarac. Naprotiv. Bio je to već odrastao čovjek sa odavno izgrađenim karakterom. Žarka je to nagnalo da još malo prokopa po priči tog čudnovatog stvora:

- Aha. Nego... što vi radite na tim vašim treninzima? Mislim, kako vi to trenirate?

- Mi nemamo treninge. Mi imamo seminare.

- Kakve seminare? O čemu? – kopao je dalje Žarko.

- O tajnama ninja vještina: prikradanju, nestajanju, veranju po drveću, puzanju po zidovima... Evo, na primjer, za dva tjedna je baš seminar o hodanju po vodi – u jednom dahu je ispričao Boris, sa namjerom da impresionira običnog karatistu.

Sranje - pomisli Žarko - to je ona točka u kojoj prestaje svaki racionalni dijalog. Kako dalje nastaviti ikakav suvisli razgovor sa čovjekom koji ide na seminar o hodanju po vodi? Znao je da će ga, ako ga zainteresirano nastavi ispitivati o njegovim vještinama, Boris udaviti svojim ideološkim tlapnjama, pa će u jednom trenutku eksplodirati. Ili od srdžbe ili od smijeha – svejedno. K tomu, Boris baš i nije čovjek sa kojim bi rado htio ostati u kontaktu - pomalo ga se i boji - tko zna na što je sve spreman uvrijeđeni student elektrotehnike, koji sa svojih dvadeset i pet - šest godina vjeruje da može hodati po vodi. Tako je isključio i drugu mogućnost: da ga izravno, jasno i glasno, izvrijeđa i otjera. Nakon kratkog promišljanja, odabrao je ono najprikladnije rješenje - stari dobri sarkazam:

- Slatkoj ili slanoj?

Ninja je nečujno ispario na užarenom morskom zraku, za treptaja Žarkovih očiju.

Osim što je bila velika srca, pristigla je gotovo bez ikakve svojine. Tek nekoliko dragih, no sasvim bezvrijednih, sitnica iz djetinjstva, naramak sirotinjske robe i ceduljica na kojoj je rukom bilo napisano: "Zovem se Zlata. Ne govorim. Ne pišem. Ne čitam. Jaka sam. Slušam. Trebam posao." Zaposlili su je kao garderobijerku u restoranu, gdje radi i dan danas.

Njene naborane crne oči vidjele su mnoge mladence kako zakoračuju na svoj svadbeni pir, ponosne očeve kako uvode u salu svoje netom krizmane sinove, golobrade muškarce kako se u odijelima opraštaju od škola, i poslovne ljude kako proslavljaju povoljno zaključene velike poslove.

No to što ona čuva nije odjeća. Njen posao je čuvanje nevolja i briga ljudi koji ulaze.

***

Osim osoblja, prvi su u restoran pristigli svirači. Kao česti gosti, Zlatu su dobro poznavali - po imenu. Prvi je stigao Charlie – gitarist, po potrebi basist, i vođa:

- Kao i obično, Zlata. Imam za odložiti dvije kronične bolesti. Obje po život bezopasne, ali ga ponekad čine zaista nepodnošljivim. Danas jedva hodam. A muči me u zadnje vrijeme i sin. Baš ulazi u pubertet, pa je oslabio u školi i kreće se u sumnjivom društvu. Žena mi je još uvijek u bolnici. Loše je, Zlata, zaista loše. Ma, to bi bilo to za danas. S ostalim ću se nekako prošvercati.

Zlata se nasmiješila i objesila na vješalicu Charlijeve tegobe. Za njim je ulazio Domagoj – izvrstan gitarist, pjevač i voditelj predstave:

- Eh, Zlata, pričuvaj mi, molim te, sve ove teške misli oko posla i specijalizacije. I sve te brige o financijama. Ne znam više kako skrpati kraj s krajem. A i sve one neugodnosti koje vučem od prošlosubotnje svadbe. Ma, u stvari, to mogu unijeti sa sobom. Možda kasnije uspijem od toga napraviti koju dobru šalu. Bok, vidimo se.

Pristizali su i ostali: Mirela – glavni vokal, i Pero - bubnjar. Svaki sa svojim brigama, problemima i jadima. Zlata je, kao i uvijek, sve strpljivo šutke saslušavala, i sve redom vješala: svađe, nevjere, ovisnosti, još svježe smrti dragih osoba... Katkada bude toliko toga da ne stane sve u Zlatinu garderobu, pa onda mora sve ostaviti pred ulaznim vratima i pomno stražariti.

Svjetla su se upalila, mladenci zablistali, a svirači, jaki, neopterećeni, veseli i sretni, uostalom - kao i uvijek, započeli večer s Fleetwood Macovim "Albatrosom" i "Ghost Riders In The Sky" Johnnyija Casha.

Pljesak. Bravo!

Za to vrijeme, Zlata sve brižno čuva i pazi da nešto ne pobjegne unutra. Pa ipak, nikada se ne dogodi da nešto zaboravi vratiti vlasnicima pri izlasku.

Šetao sam gradom tog sunčanog popodneva. Van su me bili dozvali ovi zadnji napori ljetnog sunca da još barem malo pokaže svoju čarobnu vještinu omamljivanja. Na moju veliku žalost, čar kasnoljetnog sunca bila je prevelika, pa je dozvala i velik broj drugih ljudi na ulice. Sav taj glasni žamor tako je narušavao idilu jednog, inače baš ugodnog, sanjarenja.

U jednom trenutku, iza mojih leđa, začuo sam dozivanje:

- 'alo! Gospon! 'alo! ...

Glas nisam prepoznavao, niti me dozivao po imenu, tako da se isprva nisam obazirao. Ali kako je dozivanje postajalo sve glasnije, zaključio sam da mi se taj netko približava. Okrenuo sam se i ugledao nižeg, proćelavog, kulturno odjevenog, čovjeka sa naočalama, kako usporava i prilazi mi. Bio je zadihan i zabrinuta pogleda. Tri puta je duboko udahnuo i kada je napokon došao do zraka, upitao:

- Oprostite, je li ovo vaš strah?

- Molim?! – zastao sam, čudeći se - Mislim... ne razumijem. Kako to mislite?

- Je li ovo vaš strah? – ponovio je i pružio desnu ruku prema meni.

U ruci je držao malu, sluzavu, žućkastosmećkastu gomilicu. Strah – pomislim - pa još i kaki boje. Kakve li ironije - ali sasvim logično – pa koje bi druge boje strah mogao i biti. Smrad je bio intenzivan i mogao sam ga osjetiti i bez primicanja nosa. Hrpica je mirisala na kiselo zelje - točno onako kako strah obično i miriši. Znatiželja je u meni nadvladala gađenje, pa sam odlučio dotaknuti kažiprstom hrpicu na njegovom dlanu. Bila je mekana i ljepljiva. Više nije bilo sumnje – istina je – čovjek je očigledno pronašao nečiji strah.

- Ne, nije moj. Ja svoj strah imam, i brižno ga čuvam. – odgovorio sam mu ljubazno sa smješkom, da mu iskažem svoju dragost. Rijetki su danas ljudi koji će s toliko brige tragati za vlasnikom izgubljenog predmeta. Ili organa, u ovom čudnovatom slučaju. Ili štogod da je već to.

- Sigurni ste da nije vaš? – djelovao je pomalo razočarano.

- Sasvim siguran. Pa evo, u ovom trenutku i vi me pomalo plašite. – odgovorio sam napol u šali. Možda nije baš shvatio taj šaljivi dio, ali sigurno je iščitao nelagodu iz mojih očiju i izraza lica, unatoč mom silnom naporu da je prikrijem. Slegnuo je nemoćno ramenima, uzdahnuo i krenuo se dalje ostvrtati unaokolo, ne bi li spazio još kojeg mogućeg vlasnika. U prvi tren sam se okrenuo da ću nastaviti svojim putem, no onda sam osjetio grižnju savjesti što ostavljam čovjeka samog u njegovoj potrazi. Odlučio sam ipak ostati i pokušati mu pomoći.

- A gdje ste to pronašli?

- Eno tamo – pokazao je prstom mjesto nekih stotinjak metara dalje – vidio sam vas da ste prošli onuda, pa sam pomislio da je vaš.

Dakle, prošao sam pored nečijeg straha na pločniku, a nisam to ni opazio. Sram me bilo – strah, čijigod da je, treba cijeniti. Sada sam bio siguran da i ja želim pomoći u nalaženju vlasnika. Na trenutak sam zastao i razmislio. Nekim stvarima treba prići analitički.

- Dobro, krenimo iz početka. Koga mi to, u stvari, tražimo? Hoću reći, kako bi mogao izgledati čovjek koji je izgubio svoj strah?

Zastali smo i pogledali se.

- Želimo li stvarno pronaći čovjeka koji nema straha?

Odložili smo hrpicu natrag na pločnik i šutke se razišli.


Zato ću ovim putem: ako ste izgubili strah, možete ga pronaći na križanju Ilice i Palmotićeve.

Ponoć je već prošla.

Kao i uvijek, izašao sam na balkon da zapalim još jednu, i pokušam malo usporiti misli prije spavanja. Kresnem upaljačem, pa povučem i otpuhnem prvi dim. Pazeći da mi ne uđe u oči - nakratko zažmirim. Dok se dim polako rastvara u eteru, slika se ponovno pojavljuje. Čudno je kako po noći pogled uvijek, sam od sebe, pobjegne prema gore - ka zvjezdanom nebu. Ono tako čarobno mami svojom veličanstvenošću i izaziva onaj prijateljski osjećaj pokornosti. Izvor mira koji mi je potreban. Osjećam kako me preplavljuje.

Nepojmljiv je Svemir – miran i strpljiv, a opet tako nepojmljivo pokretan, snažan i sadržajan. Ondje se, kažu, rađaju životi mnogo puta veći od naših. I kreću se. Plešu. Bježe jedni od drugih, nespretno se sudaraju i kruže. Baš kao i mi.

Sve te daleke revolucije tijela oko tijela. Igraju se, vrte, njišu, klanjaju, precesiraju i nutiraju, opisujući bezbroj nevidljivih, nepravilnih, čarobnih likova u prostoru. Koliko su samo stvarni i prirodni u toj svojoj nepravilnosti. Baš poput nas.

Čudan je taj naš ljudski običaj da obilježavamo trenutak u kojemu se naš planet ponovno nađe na istom mjestu na toj ekscentričnoj elipsi, u svom gibanju oko Sunca, na kojemu se nalazio i na dan nekog nama bitnog događaja u prošlosti. Važnog samo nama.

Cigareta je dogorjela sama. Vrijeme je za spavanje. Tiho sam se uvukao u krevet i obujmio je rukama.

- Sretan rođendan, ljubavi.

Nasmiješila se u snu. Miran sam.

Uvijek me iznova iznenadi kako se dan rađa usred noći.

Jadna je ova prohladna zagrebačka noć,
kad je mora toplit moga čeda čelo.

Mirno spavaj.

Bdim.

Trojicu prijatelja dijelili su debeli zidovi policijske postaje u Plušu, gdje ih je inspektor Darinko Nosnica temeljito i neumorno ispitivao, naizmjence, svakog u zasebnoj zvučno izoliranoj sobi sa lažnim ogledalom. Maur i Little su uzeli istog pučkog pravobranitelja da ih zastupa pred zakonom, dok se Mocca odlučio braniti sam, i to šutnjom. Bili su uhićeni, kako im je rečeno, zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo teške krađe.

Iako su Marko V. zvani Maur, Malibor V. zvani Little, i Murdoch V. zvani Mocca, sva trojica dvadesetosmogodišnjaci, dijelili iste inicijale, u bilo kakvom krvnom srodstvu, barem koliko su znali, nisu bili. Bilo je, doduše, nekih nagađanja da su Maur i Little nekakvo razvodenjeno peto ili šesto koljeno mladoga dezertera Petra Pekarića - Peke, koji je još prije otprilike dva stoljeća našao utočište tu na području njihovog današnjeg gradića – Pluša – i ušao u mjesnu legendu kao prvi seoski pekar rakije od dunje, po kojoj je Pluš i dan danas poznat. Zbog te možebitne povijesne poveznice, Mocca je uvijek bio onaj treći u tom trolistu, nerijetko bivajući predmet Maurovih i Littleovih sprdnji i psina. Ili možda je ipak bilo samo to što su Maur i Little odrasli skupa kao prijatelji od najranijeg djetinjstva, dok im se Mocca, kao sin nostalgičnog oca povratničke obitelji iz Texasa, pridružio tek one jeseni kada su zajedno krenuli u peti razred osnovne škole u Plušu.

Moccini otac i majka poginuli su, samo nekoliko godina po povratku, u saobraćajnoj nesreći, zabivši se velikom brzinom svojim Jeepom u spomenik palom borcu na glavnom Pluškom trgu. Mocca sigurno nikada neće saznati da su se njegovi pijani roditelji, vraćajući se sa svadbe Inke i Danka Volinović, u tim posljednjim trenucima, tek stigli prisjetiti svojeg prvog poljupca baš pod tim monumentom. Tu, za istragu doduše nebitnu, zanimljivost nije mogao sebi potvrditi čak niti mudri inspektor Darinko Nosnica, iako je bio prilično temeljito proveo očevid. Samo je nagađao da se tako uistinu zbilo. Jedino što je Mocci ostalo nakon njihove smrti jest roditeljska kuća u blizini trga i ograničeno novčano bogatstvo, koje je, u nepostojanju oporuke, naslijedio pravnim slijedom kao jedini potomak dvoje nesretnika. Naravno, i pogled na vječitu rupu u spomeniku, za kojeg siromašno mjesto Pluš, sve te godine, nije pronašlo dovoljno novca kako bi ga zakrpalo.

Mjesec dana kasnije, iste te godine, nesretno su stradali i roditelji Maura i Littlea, od posljedica trovanja ugljičnim monoksidom iz pokvarene peći, neoprezni, pijani i zaneseni ekstazom tijekom razuzdanog svingerskog druženja. Od dvojice siročića godinama se uspješno tajila istina da su nasmiješena tijela Maurove majke i Littleovog oca bila pronađena u ljubavnom klinču, a ostalo dvoje, sa raznoraznim pomagalima, na foteljama pored bračnog kreveta Maurovih roditelja. Inspektor Darinko Nosnica, iako obično iznimno ozbiljan čovjek, znao se često sa podsmjehom prisjetiti tog neugodnog prizora.

I prije smrti svojih šestoro roditelja, trojica dječaka su bila poprilične lijenčine i protuhe. Dok bi se druga djeca igrala skrivača po okolnim šumama, kupala u obližnjoj rječici, pjevala na Pluškim danima vina i pisala školske zadaće, trio je znao šutke satima leškariti na trijemu Littleove kuće i isprazno blejati u cestu. Postavši siročad, sva trojica su uselili u tu kuću, a preostale dvije prodali.

Nastavu u srednjoj školi su isprva izbjegavali, kako bi mogli do mile volje premještati stražnjice po stolcima dvije mjesne birtije: Rodeo i Casablanca. No ubrzo su zaključili da im je bolje da se potpuno ispišu, kako se ne bi bespotrebno zamarali sa opomenama koje su im stale pristizati na kućnu adresu.

I onako neugledni dječaci, k tomu još i krezubi zbog učestalih tučnjava, bili su potpuno odbojni svim djevojkama u mjestu. Sjetit će se, s nelagodom, kako ih je redom odbijala Krasna Satarić, prekrasna mesarova kći, predmet žudnje i najranijih fantazija svih Pluških dječaka. O tim svojim sramotama pred Krasnom nikada nisu međusobno razgovarali, već kada bi se u birtiji istodobno toga spomenuli u mislima, nakon duže šutnje, uvijek bi se našao jedan od njih koji bi naglas rekao – kučka! – a druga dvojica bi potom samo potvrdno prokimali glavama.

Trebalo im je vremena, ali ipak su nekako shvatili da do djevojaka neće doprijeti šarmom, pa su pribjegli kupovanju ženskih tijela na prvom katu Rodea, kamo je iskusna starija dama Rada Davač često znala mamiti polupijane mušterije iz krčme u prizemlju. Te večeri su za Maura, Littlea i Moccu bile radosno predvidljive – trojka bi se zapila pivom i jefinim vinom u Rodeu, a potom, uz puno vike, galame i dozivanja - Radooo, Radooo! – teturajući lijevo-desno popela na gornji kat i tražila djevojke slobodne za nekonstruktivni skupi užitak. Često se događalo i da nisu, od pijanosti, ništa mogli niti napraviti, no to ih nije sprječavalo da sutradan ujutro ne hvale svoju muževnost jedan pred drugim.

Pored pića i kurvi, ni droge im nisu bile strane. Kadgod bi Đek Sa Mekim Dž, krenuo iz Zagreba put Metkovića, na putu bi uvijek zastao u Plušu i znao da će tu mladićima prodati barem vrećicu trave, ako ne i nešto koke.

Novac se topio. Takav razvratni i besposličarski život je koštao, a prihoda nije bilo.

Kad je u kući malo toga ostalo za prodati, trojica pijanih mladića su jednog popodneva u Casablanci krenula razmatrati mogućnosti. Mocca, koji je ipak bio nešto mudriji od ostale dvojice, konačno se dosjetio – 'ajmo pokrast kuću staroga Činčile! Littleove i Maurove mutne oči su zablistale. U njihovim pijanim glavama, Moccina je dovitljivost zazvonila kao zvona za crkvene svetkovine, i probudila nadu. Sve je izgledalo kristalno bistro. Činčila, ili ti pravim imenom Samir Krznar, bio je povratnik iz Argentine, koji se obogatio uzgojem činčila i prodajom njihova krzna jednom ekskluzivnom zagrebačkom butiku.

Maur je dohvatio komad masnog papira od bureka što su ga bili pojeli za ručak, i olovkom krenuo crtati plan Činčiline kuće. On je jedini od njih trojice tamo jednom slučajno bio, kad se kriomice ubacio na domjenak kojega je Činčila priredio u čast svojim zagrebačkim suradnicima. Iznutra, prisjetio se, ta kuća je obilovala skupim ukrasima: porculanskim vazama i urnama iz raznih kineskih dinastija, slikama poznatih i manje poznatih francuskih autora, kristalnim češkim čašama, skupom skandinavskom tehnikom, a kladio se i da zna točno mjesto na kojemu Činčila u trezoru drži novce, nakit i vrijedne papire.

U cijeloj toj euforiji razmišljanja i planiranja, naručili su i rundu pića previše, pa i prije no što su stigli do kakvog-takvog zaključka, pozaspivali su podbočeni na špranjavi stol u Casablanci. Nema veze - složili su se kasnije – nastavit ćemo sutra. Ima vremena.

No kako ih bistrina nije baš krasila, i sutradan, prije nego što su uskladili plan i zadatke, pokupili su se kući pijani i nedorečeni.

Dugo vremena, iz dana u dan, samo bi tako sjedili za tim istim stolom, raspravljali o svom planu, veličali ga, ali na kraju se uvijek samo vraćali na početak – opljačkat će Činčilin dom i tako se obogatiti. Nikad nisu klonuli duhom, već su uvijek s istim žarom i veseljem nazdravljali toj genijalnoj Moccinoj ideji - u tvoje zdravlje, Gazda! – dizali bi čaše Maur i Little, a Mocca bi ponosan, ozarena lica, kimao glavom u znak zahvalnosti na ukazanoj časti.

Prošle su dvije godine otkako su Maur, Little i Mocca zacrtali svoj velebni plan, no on se nije ostvarivao. Tog ljepljivog ljetnog popodneva, već pripite jebivjetre, iznenadio je u Rodeu, inspektor Darinko Nosnica sa još nekoliko naoružanih policajaca.

- Vas trojica, Marko V., Malibor V., i Murdoch V., uhićeni ste! Dečki, vežite ih! – naložio je odrješito inspektor Darinko Nosnica svojoj ekipi.

- A zaš'? – promucao je Mocca pijano, pokušavajući kroz maglu shvatiti što se događa. Pet puta je u sebi ponovio da nisu još opljačkali Činčilinu kuću, kako bi sam sebe uvjerio da je u stvarnosti zaista nevin.

Maur i Little su se samo mlohavo prepustili lisičinama. Nisu pružali ikakav otpor. Nisu bili niti sposobni za takvo što.

- Uhićeni ste zbog kaznenog djela teške krađe.

- Ali... mi nismo... ništa ukrali. – čudio se Mocca i pritom glasno podrignuo.

- O, jeste, jeste... Itekako jeste.

- Ako mislite na naše planove da opljačkamo dom Samira Krznara, možete se slikat. Mi nismo ništa napravili. A ako i dokažete da smo to planirali, reći ću vam da je to samo bila zajebancija. Odbij' Nosnica, ništa nam ne možeš prišiti! – drsko je odbrusio Mocca.

- Mogu. – sigurno je odvratio neumoljivi inspektor Darinko Nosnica.

Pred pluškim općinskim sudom, sva trojica su osuđeni na trideset i dvije godine zatvora uz teški prinudni rad, iz razloga što su krali Bogu dane. Tako je glasila nepravomoćna presuda suca Ognjena Pravičića, koja je, nakon svih žalbi, u konačnici bila potvrđena i na vrhovnom sudu.

Prolog

Ne razumijem se baš u bankarstvo. Svi ti tajanstveni i nestvarni putovi novca apsolutno su van domašaja mojeg skromnog lirskog uma, tek ponešto tehnički potkovanog. Još ni dan danas mi nije potpuno jasno kako, nakon što predam svoj novac na šalteru banke, oni ljudi koji tamo rade mogu točno predvidjeti bankovni automat u koji ga trebaju potom pohraniti, kako bih ga ja jednog dana mogao točno na tom mjestu ponovo podići.


Priča Prva

Jednu stvar sam ipak naučio. Postoji određena granična svota novca na bankovnom računu, čije mjesečne kamate točno pokrivaju troškove održavanja bankovnog računa. Ta brojka ovisi o mnogim parametrima: samoj banci, globalnim ekonomskim kretanjima, nekim unutarnjim državnim situacijama, intenzitetu i učestalosti PMS-a supruge vlasnika banke, i sl.

Ako na svom bankovnom računu čuvate svotu veću od te čarobne brojke, kamate su veće od troškova održavanja računa, i posljedično - vi se mjesečno bogatite. Ne pitajte me kako - ali je tako - vi, iz mjeseca u mjesec, postajete sve imućniji. Ako dovoljno dugo čekate, skupit ćete možda dovoljno čak i za novi auto.

Ali ako na svom bankovnom računu čuvate svotu novca manju od te čarobne brojke, kamate neće biti dovoljne da pokriju troškove održavanja računa, koji vam s vremenom pojedu sve novce što ste ih imali na računu. Dogodi vam se, kao što se i meni dogodilo prije nekoliko mjeseci, da vam, inače tako dragi i srdačni ljudi iz banke, preporučeno pošalju, bez ikakvog ranijeg navještaja:

OPOMENU PRED TUŽBU

zbog nepodmirenog dugovanja od 6 kn (šest kuna, ovih naših hrvatskih!). S upozorenjem da je rok za podmirenje ravno 7 (sedam) dana od primitka opomene. Podmiriti dug možete, kažu, u najbližoj poslovnici. Pošteno - ti dragi ljudi očito misle na vas, i štede vam, kako vaš novac - tako i vaš korak i trud.

Dug sam, doduše nevoljko, ipak podmirio.


Priča Druga

Tog jutra, na dan kada smo se trebali uputiti na godišnji odmor, moja je supruga otišla u tu istu poslovnicu podići nekoliko čekova. Čekovi su nam bili prijeko potrebni kako bismo mogli na rate otplaćivati jedan skuplji svadbeni poklon - putovanje. Gospođa iz turističke agencije nam je ljubazno, u telefonskom razgovoru, objasnila da ne primaju kartično plaćanje na rate (ili kako se to već kaže), i da su nam čekovi jedina opcija.

Sa već razbuktanom akutnom putnom groznicom u želucu, moja žena užurbano ulazi u banku i prilazi prvom slobodnom šalteru.

- Dobar dan. Ja bih podigla toliko-i-toliko čekova.
- Može. Vašu bankovnu karticu bih vas molila. - ljubazno reče ljubazna službenica sa ljubazne druge strane ljubaznog stakla.

U bankama su svi i sve uvijek ljubazni.

- Izvolite.

Draga gospođa službenica prihvati karticu i zagleda se u nju. Potom sa svoga stola drugom rukom prihvati jednu drugu karticu. Gleda malo jednu, malo drugu. Odlaže onu drugu karticu ponovo na stol. Neko vrijeme opet promatra supruginu karticu u svojoj ruci. U njenim ljubaznim očima joj piše velikim slovima - kurcšlus!

- Nešto nije u redu? - upita moja žena.

Još nekoliko sekundi tišine, a potom draga gospođa službenica kaže:

- Ne. Sve je u redu.

I munjevito zgrabi drugom rukom škare sa stola i prereže karticu na pola. Iz iznenađenog pogleda u očima moje drage, istog časa uvidi svoju grešku, pa krikne:

- O Isuse Kriste, prerezala sam krivu karticu!

Nakon što je preživjela prvotni šok, moja žena se sabere i objasni dragoj gospođi službenici da danas putujemo na more i da nam tamo ta kartica treba.

- Ne brinite ništa, poslat ćemo vam novu karticu na more. Ostavite samo svoj broj mobitela da vas možemo nazvati kada da novu karticu podignete u našoj poslovnici na otoku. Bit će to najviše za 3 dana.

Razmijenile su brojeve mobitela poput prijatelja pred rastanak. Čekove smo ipak dobili. Naravno, ispalo je također da je i gospođa iz turističke agencije pogriješila, i da smo putovanje ipak mogli platiti i karticom.

Nakon što desetak dana nije primila poziv iz banke, moja žena nazove dragu gospođu službenicu, i upita je gdje je zapelo.

- Evo (ma baš! - op.a.) danas je gotova vaša nova kartica i šaljem vam je. Nazvat ću vas za 3 dana da vam potvrdim da je možete podići u našoj otočkoj poslovnici.

(Digresija: dotična otočka poslovnica radi, usred turističke sezone, jednokratno - od 8:00 ujutro do 2:00 popodne)

Kako bilo da bilo - draga gospođa službenica se nije javila. To su vjerojatno oni prijatelji koji razmjenjuju telefonske brojeve iz puke kurtoazije. Je li uopće potrebno spominjati da su novu karticu, umjesto na otok, poslali na našu kućnu adresu u Zagrebu? E pa - jesu.

Karticu nismo niti vidjeli niti čuli do dana današnjeg.


Epilog

Eh - tako. Sada svi vi koji ste mi, nakon čitanja Prologa i mog uvodnog priznanja da ne razumijem kako funkcioniraju banke, naumili ponešto i objasniti - razmislite još jednom.