Marketing
Ninja
- Vi ste Žarko. – prenuo ga je samouvjeren muški glas, dok se zatvorenih očiju odmarao na sitnim morskim valićima, u plićaku jedne crikveničke plaže.
Žarko je polako otvorio svoje četrdesetogodišnje oči i smeđim pogledom potražio smjer iz kojega je dopro glas. Trebalo mu je neko vrijeme da oči opet privikne na jako ljetno svjetlo i da uspravi svoje muskulozno, metar i devedeset visoko, tijelo. Ostao je stajati do pasa u moru. Tek nakon što je rukom zasjenio oči, ugledao je mršavog, suhog mladića, u srednjim dvadesetima, crne kose, istaknutih obrva i prodorna pogleda, kako, prekriženih ruku, stoji na moliću par metara dalje, sa jutarnjim suncem za leđima.
- Jesam... Oprosti, ali nisam siguran da te prepoznajem.
- Da, ne poznajemo se – neznanac je potvrdno kimnuo glavom - ja sam Boris. Student sam. Elektrotehnika. Prepoznao sam vas sa fotografije sa vaše internet stranice. Vi ste poznati trener karatea u Zagrebu.
- Pa... da, jesam – zbunjeno je odgovorio Žarko - ti također treniraš karate?
- Ne. Ja izučavam ninjutsu.
- Izučavaš ninjutsu? – ponovio je Žarko, podigavši obrve u čuđenju.
- Da. Ja sam ninja – odao se konačno glasno i ponosno Boris.
- Ah, ninja, dakle.
- Da – kratko je odbrusio Boris, grimasom iskazujući dozu prezira prema običnom čovjeku koji, vidljivo je, ne priznaje njegova umijeća i vještine. I bio je u pravu. Žarko, kao inteligentan čovjek, s podlogom diplomiranog kineziologa, nije imao baš previše razumijevanja za budalaštine koje mlađariji prodaje neki samozvani ninja sensei. Nailazio je već na razne provincijske hohštaplere, koji vješto podvaljujući mudre priče, muzu novce od naivnih, avanture i uzbuđenja željnih, klinaca. No zbunjivalo ga je što se Boris nije doimao kao nekakav zaluđeni školarac. Naprotiv. Bio je to već odrastao čovjek sa odavno izgrađenim karakterom. Žarka je to nagnalo da još malo prokopa po priči tog čudnovatog stvora:
- Aha. Nego... što vi radite na tim vašim treninzima? Mislim, kako vi to trenirate?
- Mi nemamo treninge. Mi imamo seminare.
- Kakve seminare? O čemu? – kopao je dalje Žarko.
- O tajnama ninja vještina: prikradanju, nestajanju, veranju po drveću, puzanju po zidovima... Evo, na primjer, za dva tjedna je baš seminar o hodanju po vodi – u jednom dahu je ispričao Boris, sa namjerom da impresionira običnog karatistu.
Sranje - pomisli Žarko - to je ona točka u kojoj prestaje svaki racionalni dijalog. Kako dalje nastaviti ikakav suvisli razgovor sa čovjekom koji ide na seminar o hodanju po vodi? Znao je da će ga, ako ga zainteresirano nastavi ispitivati o njegovim vještinama, Boris udaviti svojim ideološkim tlapnjama, pa će u jednom trenutku eksplodirati. Ili od srdžbe ili od smijeha – svejedno. K tomu, Boris baš i nije čovjek sa kojim bi rado htio ostati u kontaktu - pomalo ga se i boji - tko zna na što je sve spreman uvrijeđeni student elektrotehnike, koji sa svojih dvadeset i pet - šest godina vjeruje da može hodati po vodi. Tako je isključio i drugu mogućnost: da ga izravno, jasno i glasno, izvrijeđa i otjera. Nakon kratkog promišljanja, odabrao je ono najprikladnije rješenje - stari dobri sarkazam:
- Slatkoj ili slanoj?
Ninja je nečujno ispario na užarenom morskom zraku, za treptaja Žarkovih očiju.
Post je objavljen 25.09.2006. u 02:26 sati.