Pregled posta

Lopovi U Oblacima

Trojicu prijatelja dijelili su debeli zidovi policijske postaje u Plušu, gdje ih je inspektor Darinko Nosnica temeljito i neumorno ispitivao, naizmjence, svakog u zasebnoj zvučno izoliranoj sobi sa lažnim ogledalom. Maur i Little su uzeli istog pučkog pravobranitelja da ih zastupa pred zakonom, dok se Mocca odlučio braniti sam, i to šutnjom. Bili su uhićeni, kako im je rečeno, zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo teške krađe.

Iako su Marko V. zvani Maur, Malibor V. zvani Little, i Murdoch V. zvani Mocca, sva trojica dvadesetosmogodišnjaci, dijelili iste inicijale, u bilo kakvom krvnom srodstvu, barem koliko su znali, nisu bili. Bilo je, doduše, nekih nagađanja da su Maur i Little nekakvo razvodenjeno peto ili šesto koljeno mladoga dezertera Petra Pekarića - Peke, koji je još prije otprilike dva stoljeća našao utočište tu na području njihovog današnjeg gradića – Pluša – i ušao u mjesnu legendu kao prvi seoski pekar rakije od dunje, po kojoj je Pluš i dan danas poznat. Zbog te možebitne povijesne poveznice, Mocca je uvijek bio onaj treći u tom trolistu, nerijetko bivajući predmet Maurovih i Littleovih sprdnji i psina. Ili možda je ipak bilo samo to što su Maur i Little odrasli skupa kao prijatelji od najranijeg djetinjstva, dok im se Mocca, kao sin nostalgičnog oca povratničke obitelji iz Texasa, pridružio tek one jeseni kada su zajedno krenuli u peti razred osnovne škole u Plušu.

Moccini otac i majka poginuli su, samo nekoliko godina po povratku, u saobraćajnoj nesreći, zabivši se velikom brzinom svojim Jeepom u spomenik palom borcu na glavnom Pluškom trgu. Mocca sigurno nikada neće saznati da su se njegovi pijani roditelji, vraćajući se sa svadbe Inke i Danka Volinović, u tim posljednjim trenucima, tek stigli prisjetiti svojeg prvog poljupca baš pod tim monumentom. Tu, za istragu doduše nebitnu, zanimljivost nije mogao sebi potvrditi čak niti mudri inspektor Darinko Nosnica, iako je bio prilično temeljito proveo očevid. Samo je nagađao da se tako uistinu zbilo. Jedino što je Mocci ostalo nakon njihove smrti jest roditeljska kuća u blizini trga i ograničeno novčano bogatstvo, koje je, u nepostojanju oporuke, naslijedio pravnim slijedom kao jedini potomak dvoje nesretnika. Naravno, i pogled na vječitu rupu u spomeniku, za kojeg siromašno mjesto Pluš, sve te godine, nije pronašlo dovoljno novca kako bi ga zakrpalo.

Mjesec dana kasnije, iste te godine, nesretno su stradali i roditelji Maura i Littlea, od posljedica trovanja ugljičnim monoksidom iz pokvarene peći, neoprezni, pijani i zaneseni ekstazom tijekom razuzdanog svingerskog druženja. Od dvojice siročića godinama se uspješno tajila istina da su nasmiješena tijela Maurove majke i Littleovog oca bila pronađena u ljubavnom klinču, a ostalo dvoje, sa raznoraznim pomagalima, na foteljama pored bračnog kreveta Maurovih roditelja. Inspektor Darinko Nosnica, iako obično iznimno ozbiljan čovjek, znao se često sa podsmjehom prisjetiti tog neugodnog prizora.

I prije smrti svojih šestoro roditelja, trojica dječaka su bila poprilične lijenčine i protuhe. Dok bi se druga djeca igrala skrivača po okolnim šumama, kupala u obližnjoj rječici, pjevala na Pluškim danima vina i pisala školske zadaće, trio je znao šutke satima leškariti na trijemu Littleove kuće i isprazno blejati u cestu. Postavši siročad, sva trojica su uselili u tu kuću, a preostale dvije prodali.

Nastavu u srednjoj školi su isprva izbjegavali, kako bi mogli do mile volje premještati stražnjice po stolcima dvije mjesne birtije: Rodeo i Casablanca. No ubrzo su zaključili da im je bolje da se potpuno ispišu, kako se ne bi bespotrebno zamarali sa opomenama koje su im stale pristizati na kućnu adresu.

I onako neugledni dječaci, k tomu još i krezubi zbog učestalih tučnjava, bili su potpuno odbojni svim djevojkama u mjestu. Sjetit će se, s nelagodom, kako ih je redom odbijala Krasna Satarić, prekrasna mesarova kći, predmet žudnje i najranijih fantazija svih Pluških dječaka. O tim svojim sramotama pred Krasnom nikada nisu međusobno razgovarali, već kada bi se u birtiji istodobno toga spomenuli u mislima, nakon duže šutnje, uvijek bi se našao jedan od njih koji bi naglas rekao – kučka! – a druga dvojica bi potom samo potvrdno prokimali glavama.

Trebalo im je vremena, ali ipak su nekako shvatili da do djevojaka neće doprijeti šarmom, pa su pribjegli kupovanju ženskih tijela na prvom katu Rodea, kamo je iskusna starija dama Rada Davač često znala mamiti polupijane mušterije iz krčme u prizemlju. Te večeri su za Maura, Littlea i Moccu bile radosno predvidljive – trojka bi se zapila pivom i jefinim vinom u Rodeu, a potom, uz puno vike, galame i dozivanja - Radooo, Radooo! – teturajući lijevo-desno popela na gornji kat i tražila djevojke slobodne za nekonstruktivni skupi užitak. Često se događalo i da nisu, od pijanosti, ništa mogli niti napraviti, no to ih nije sprječavalo da sutradan ujutro ne hvale svoju muževnost jedan pred drugim.

Pored pića i kurvi, ni droge im nisu bile strane. Kadgod bi Đek Sa Mekim Dž, krenuo iz Zagreba put Metkovića, na putu bi uvijek zastao u Plušu i znao da će tu mladićima prodati barem vrećicu trave, ako ne i nešto koke.

Novac se topio. Takav razvratni i besposličarski život je koštao, a prihoda nije bilo.

Kad je u kući malo toga ostalo za prodati, trojica pijanih mladića su jednog popodneva u Casablanci krenula razmatrati mogućnosti. Mocca, koji je ipak bio nešto mudriji od ostale dvojice, konačno se dosjetio – 'ajmo pokrast kuću staroga Činčile! Littleove i Maurove mutne oči su zablistale. U njihovim pijanim glavama, Moccina je dovitljivost zazvonila kao zvona za crkvene svetkovine, i probudila nadu. Sve je izgledalo kristalno bistro. Činčila, ili ti pravim imenom Samir Krznar, bio je povratnik iz Argentine, koji se obogatio uzgojem činčila i prodajom njihova krzna jednom ekskluzivnom zagrebačkom butiku.

Maur je dohvatio komad masnog papira od bureka što su ga bili pojeli za ručak, i olovkom krenuo crtati plan Činčiline kuće. On je jedini od njih trojice tamo jednom slučajno bio, kad se kriomice ubacio na domjenak kojega je Činčila priredio u čast svojim zagrebačkim suradnicima. Iznutra, prisjetio se, ta kuća je obilovala skupim ukrasima: porculanskim vazama i urnama iz raznih kineskih dinastija, slikama poznatih i manje poznatih francuskih autora, kristalnim češkim čašama, skupom skandinavskom tehnikom, a kladio se i da zna točno mjesto na kojemu Činčila u trezoru drži novce, nakit i vrijedne papire.

U cijeloj toj euforiji razmišljanja i planiranja, naručili su i rundu pića previše, pa i prije no što su stigli do kakvog-takvog zaključka, pozaspivali su podbočeni na špranjavi stol u Casablanci. Nema veze - složili su se kasnije – nastavit ćemo sutra. Ima vremena.

No kako ih bistrina nije baš krasila, i sutradan, prije nego što su uskladili plan i zadatke, pokupili su se kući pijani i nedorečeni.

Dugo vremena, iz dana u dan, samo bi tako sjedili za tim istim stolom, raspravljali o svom planu, veličali ga, ali na kraju se uvijek samo vraćali na početak – opljačkat će Činčilin dom i tako se obogatiti. Nikad nisu klonuli duhom, već su uvijek s istim žarom i veseljem nazdravljali toj genijalnoj Moccinoj ideji - u tvoje zdravlje, Gazda! – dizali bi čaše Maur i Little, a Mocca bi ponosan, ozarena lica, kimao glavom u znak zahvalnosti na ukazanoj časti.

Prošle su dvije godine otkako su Maur, Little i Mocca zacrtali svoj velebni plan, no on se nije ostvarivao. Tog ljepljivog ljetnog popodneva, već pripite jebivjetre, iznenadio je u Rodeu, inspektor Darinko Nosnica sa još nekoliko naoružanih policajaca.

- Vas trojica, Marko V., Malibor V., i Murdoch V., uhićeni ste! Dečki, vežite ih! – naložio je odrješito inspektor Darinko Nosnica svojoj ekipi.

- A zaš'? – promucao je Mocca pijano, pokušavajući kroz maglu shvatiti što se događa. Pet puta je u sebi ponovio da nisu još opljačkali Činčilinu kuću, kako bi sam sebe uvjerio da je u stvarnosti zaista nevin.

Maur i Little su se samo mlohavo prepustili lisičinama. Nisu pružali ikakav otpor. Nisu bili niti sposobni za takvo što.

- Uhićeni ste zbog kaznenog djela teške krađe.

- Ali... mi nismo... ništa ukrali. – čudio se Mocca i pritom glasno podrignuo.

- O, jeste, jeste... Itekako jeste.

- Ako mislite na naše planove da opljačkamo dom Samira Krznara, možete se slikat. Mi nismo ništa napravili. A ako i dokažete da smo to planirali, reći ću vam da je to samo bila zajebancija. Odbij' Nosnica, ništa nam ne možeš prišiti! – drsko je odbrusio Mocca.

- Mogu. – sigurno je odvratio neumoljivi inspektor Darinko Nosnica.

Pred pluškim općinskim sudom, sva trojica su osuđeni na trideset i dvije godine zatvora uz teški prinudni rad, iz razloga što su krali Bogu dane. Tako je glasila nepravomoćna presuda suca Ognjena Pravičića, koja je, nakon svih žalbi, u konačnici bila potvrđena i na vrhovnom sudu.



Post je objavljen 07.09.2006. u 00:25 sati.