Ponoć je već prošla.

Kao i uvijek, izašao sam na balkon da zapalim još jednu, i pokušam malo usporiti misli prije spavanja. Kresnem upaljačem, pa povučem i otpuhnem prvi dim. Pazeći da mi ne uđe u oči - nakratko zažmirim. Dok se dim polako rastvara u eteru, slika se ponovno pojavljuje. Čudno je kako po noći pogled uvijek, sam od sebe, pobjegne prema gore - ka zvjezdanom nebu. Ono tako čarobno mami svojom veličanstvenošću i izaziva onaj prijateljski osjećaj pokornosti. Izvor mira koji mi je potreban. Osjećam kako me preplavljuje.

Nepojmljiv je Svemir – miran i strpljiv, a opet tako nepojmljivo pokretan, snažan i sadržajan. Ondje se, kažu, rađaju životi mnogo puta veći od naših. I kreću se. Plešu. Bježe jedni od drugih, nespretno se sudaraju i kruže. Baš kao i mi.

Sve te daleke revolucije tijela oko tijela. Igraju se, vrte, njišu, klanjaju, precesiraju i nutiraju, opisujući bezbroj nevidljivih, nepravilnih, čarobnih likova u prostoru. Koliko su samo stvarni i prirodni u toj svojoj nepravilnosti. Baš poput nas.

Čudan je taj naš ljudski običaj da obilježavamo trenutak u kojemu se naš planet ponovno nađe na istom mjestu na toj ekscentričnoj elipsi, u svom gibanju oko Sunca, na kojemu se nalazio i na dan nekog nama bitnog događaja u prošlosti. Važnog samo nama.

Cigareta je dogorjela sama. Vrijeme je za spavanje. Tiho sam se uvukao u krevet i obujmio je rukama.

- Sretan rođendan, ljubavi.

Nasmiješila se u snu. Miran sam.

Uvijek me iznova iznenadi kako se dan rađa usred noći.