Svakog dana, otprilike u isto vrijeme dođem u istu pekaru, pričekam u kratkom redu, i dočekam onaj vječiti kratki kupo-prodajni, ali ljubazni, dijalog. Znate ga sigurno i vi:

Prodavačica (najčešće vidno umorna, ali uvijek sa smiješkom): Dobar dan. Izvolite.
Milou (uvijek rado sa smiješkom uzvraća ljubazno): Dobar dan, molim vas mali bijeli kruh.
Prodavačica (uzima mali bijeli kruh i stavlja u vrećicu): Izvolite. 3 kune i 50 lipa vas molim.
Milou (pruža prodavačici, najčešće u sitnim kovanicama točno izbrojanih 3 kune i 50 lipa, i prihvaća vrećicu sa kruhom): Izvolite.
Prodavačica: Hvala. Doviđenja.
Milou: Hvala. 'đenja - bok.

I tako iz dana u dan, taj prekrasni mali ritual. Sve dok jednog lijepog sunčanog dana, čekajući tako u redu u pekari, Milou ne krene razmišljati što će kupiti, zaplete se u svojoj vječitoj gluposti i naleti na minu infantilnosti:

"Hmmm... Da uzmem danas nešto drugo? Možda veliki bijeli kruh? Ili francuz? Ili kukuruzni? A roščiće? ...". Vrijeme je prolazilo i sve je manje bilo vremena za razmišljanje. "Što uzeti? Što uzeti?" - postajalo je sve napetije. "Ma ništa." - konačno se odlučih - "Uzeti ću opet svoj mali bijeli kruh. Da - mali bijeli kruh. Mali bijeli kruh. Mali bijeli kruh. Mali bi-jeli kruh. Mali bi jeli kruh. Mali bi jeli kruh??!?!?!??!"

U tom trenutku, pogledao sam u pod, stavio ruku na usta i jedva se suzdržao da ne eksplodiram od smijeha, a kroz glavu mi je samo odzvanjalo ono "mali bi jeli kruh". Počeo sam se nakašljavati kako bih prikrio nevjerovatne zvukove cerenja koji su mi prolazili kroz zube i ruku. Došao sam na red...

Prodavačica (uobičajeno): Dobar dan. Izvolite.
Milou (smijuljeći se, jecajući, suznih očiju, zajapuren i jedva se suzdržavajući): Molim vas mali bi jeli kr...

Tu sam pukao. U tom malom fragmentu sekunde svašta mi je prošlo kroz glavu. Na primjer, pomislio sam: "Ej Milou, trebao si reći - Molim vas draga prodavačice, mi jadni mali gladni bi jeli kruh".

Iako me ta draga gospođa pogledala u čudu onim sa-čim-si-se-ti-danas-udrogirao-majmune-jedan pogledom, ipak je uspjela shvatiti što u stvari želim i dala mi moj mali bi-jeli kruh. Izletio sam van iz pekare kao ispaljen iz topa i prasnuo na glas u smijeh. Cijelim putem do doma i do kraja dana i u krevetu prije spavanja sam se sam sebi cerio, a u glavi mi je odzvanjalo:

"Mali bi jeli kruh... Mali bi jeli kruh..."

Prošlo je već dosta vremena od onda, a još dan danas teško kupujem kruh u pekari. Bilo koji kruh. U bilo kojoj pekari.

Iskoristio bih ovu priliku da se ispričam onoj jadnoj prodavačici: Draga gospođo, ne - niste imali šmrklju na bradi, ne - niste taj dan nakrivo namjestili periku... ništa takvo. Meni je samo bila smiješna moja vlastita glupost.

I feel good today
You can hear my heart sing
What I've done is not easy to say
I feel I was the air under the angel's wing

***

Most of the times, it makes me happy just knowing that I helped someone. Does that make me an altruist? No, it doesn't. There is a theory that there is no such thing as pure, absolute, unselfish altruism. It says that everything we willingly do - we do for our own benefit. At least, the benefit is the good feeling of helping others.

It's pretty damn good theory and I generally tend to agree with it. Mostly, because no matter how hard I would like to believe that I'm the world's greatest altruist, I just can not find a loop-hole in the theory, and it always turns out that I do everything just for my own good.

So - fine. I love feeling good by making others feel good too. It's lame, but it's still better than feeling good by making others feel miserable.

Žena na poslovnom putu, dijete uvalim baki, a ja na pivo sa škvadrom!

Da?

Poprilično sam povučen tip čovjeka *nods* i više volim mir i tišinu nego izlaganje većem broju ljudi. Povod za večerašnje druženje bio je rođendan mog kuma. Isprva sam oklijevao, ali ok - da, doći ću! Ako ni zbog čega drugog - a ono zbog mog kuma koji mi je jedan od najdražih ljudi na ovom svijetu.

Alkohol rijetko pijem. Gotovo nikada. Nije da mi je to sveto pravilo, i nije da se nikad nisam probudio drven ko letva, ali jednostavno mi najčešće ne paše. Ono, popijem tu i tamo nešto prigodno na nekom slavlju, onako, da se nazdravi. Ali nije da bi došao doma, pa si natočio čašu bijeloga sebi za dušu. Da, znam da je čudno. I ljudi koji me poznaju puno duže, još se i dan danas nemogu načuditi. Ovaj put između dva soka od borovnice, kum mi je gurnuo u ruke jedno pivo. I da - pasalo mi je. Jako mi je pasalo. Leglo mi je ko vruči vosak na pimpek onom jadniku koji u S&M seansi voli da ga se muči. Dobro, dok sam se ja natezao sa ovim svojim pivom, drugi su utukli i drugo i treće i... Ali nije stvar u tome. Stvar je samo u tome da mi je ovo moje jedno pivo baš pasalo. Čisti hedonistički moment - savršen u svoj svojoj jezgrovitosti i ograničenosti.

Da ne dužim i da u kratkim crtama istaknem smisao ovog posta. Sretan rođendan kume! Hvala na pivu! Hvala društvu na ugodnoj večeri.

Ponekad ljudi koji vas dobro poznaju znaju bolje od vas samih što vam treba. Pa makar i nesvjesno. Ali ako i je nesvjesno - to je zato što vas dobro poznaju.

Štef je već u najranijem djetinjstvu pokazivao simptome ponešto snižene inteligencije. Prva zgoda koje se njegova obitelj još itekako dobro sjeća je kada je mali Štef sa nepune tri godine gurnuo ruku u utičnicu. Bam! Prasak. Dim. Trenutak tišine. Otac je ostao šutjeti u šoku, baka blijedo promatrala u nevjerici, jedino je majka oštro reagirala na prvu:

- Štef! Ne rukama u struju!

Zbunjen, opaljena lica, nakostriješene kose, i čađavih ruku, Štef stade razmišljati o ovoj, njemu potpuno novoj, uzročno - posljedičnoj vezi. Gleda utičnicu, pa gleda svoje spaljene dlanove, pa opet utičnicu... I onda mu sine: Shvatio je uzrok svoje boli! Kako bi dokazao sam sebi svoju pretpostavku - gurne ruku opet u utičnicu. Bam! Majka zagrmi, ovog puta još glasnije:

- Pa Štef! Ne rukama u struju, majmune jedan!!!

Za dvanesti rođendan, Štefu kupili psića. Malu aprikot pudlicu. Dok ju je prvi put izvodio u šetnju, majka ga je ponosno promatrala sa prozora - njen odgovorni sinčić i njegov vjerni pas. Kakav prizor - na ponos svakog roditelja. I bi idila, sve dok se pudl nije pokakao nasred nogostupa. Štef je samo rezignirano i sa gađenjem okrenuo glavu i taman kad se htjedoše okrenuti i otići, majka drekne: "Štef! Pokupi kaku!". Mršteći se i tiho negodujući, Štef se ipak sagne i pokupi kratki ljepljivi smeđi brabonjak.

- Štef! Ne rukama, imaš vrećicu! Budalo jedna imbecilna!

Sa osamnaest godina, roditelji odveli Štefa na gostujuću izložbu Pabla Picassa. Otac mu pokaže prvu sliku na koju su naišli pa kaže: "Vidiš Štef, to ti je Pikaso slik'o. To ti je Mona Liza." Naravno, nije bila Mona Lisa, ali Štef više onako podsvjesno shvati da je to nešto posebno. Želeći je vjerojatno pomnije osjetiti krene prstom preko neravne površine. Majka grakne: "Štef! Što to radiš?!?". "Gledam mama." - odgovori Štef. A majka iskoristi onaj stari šablonski:

- Štef! Pa zar rukama? Zar se gleda rukama?!?

Sa 28 (da, dvadesetosam) godina, Štef se prvi put našao sam u sobi sa djevojkom koja je bila spremna sa njime podijeliti svoje tijelo. Ma nije baš, ali to je duga priča... Štef, nevin i neuk, satima ju je samo drpao i pipao, ali dalje od toga jednostavno nije znao. Naposlijetku, njoj to dosadi. Prije no što se frustrirana i ohlađena obukla i otišla, reče mu:

- Štef! Što ti jedino rukama znaš raditi posao?

Sa punih trideset godina, Stjepan Tomas nastupi na svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj za hrvatsku nogometnu reprezentaciju protiv Australije... I cijela Hrvatska grakne:

- Štef! Pa zar...

Pitali su kasnije jedino Grahama Polla kako to da nije kaznio oba Štefova bisera, a on odgovori mudro, poput kakvog indijanskog poglavice:

- Graham poll vidi - poll ne vidi.

Hvala Grahame Polle, a ti Štef - pokrij se rukama!

Jučer navečer, u petak, negdje iza 23 sata, otišao je velik čovjek. Velik, i ne samo duhom, otišao je na jedno vjerojatno bolje mjesto. Svi mi koji ostajemo ovdje, možemo mu samo zavidjeti na obećanom miru i spokoju koji ga sada okružuju. Zadnje što mi je rekao, prije no što je otišao, bilo je - čujemo se. Iskreno, ne vjerujem da ćemo se čuti. Previše nevjerovatno bi bilo da tamo gdje se sada nalazi, nađe trenutak za sjećanje na nas patnike i mučenike koje je ostavio iza sebe. Mir koji je tamo našao - jednostavno je prevelik i proguta sve.

Sa sobom je poveo i suprugu i dvoje djece.

Uz pakleni prostor i vrijeme oko mene, pomisao na to kako ih brige više ne more, kako ih teški zrak više ne guši, kako tutnjava i vreva ne vrijeđa više nihove uši, kako smrad više ne nadražuje sluznice njihovih noseva, budi u meni osjećaj ljubomore i čežnje za životom kakav bi mogao biti. A mogao bi biti lijep. I trebao bi biti lijep. I kad - tad, valjda će i meni biti.

Otišli su... Otišli su na more. A ja nisam.

Malo je stvari u životu koje me mogu toliko vjerno vratiti u prošlost koliko glazba. Svi oni trenuci iz djetinjstva i mladosti besprijekorno se oporavljaju u mojoj glavi na zvukove i riječi pjesama koje sa njima povezujem. Glazba - taj nevjerovatni vremenski stroj.

Abba, Beatlesi, Rolling Stonesi, Doorsi repertoar je koji me u trenutku vraća u najranije djetinjstvo dok sam preslušavao vinile koje mi je u ruke dao otac. Kristalno se prisjećam pažnje sa kojom sam gramofonsku iglu polagao na izrezbarenu crnu površinu ploče. Polako, da ju ne povrijedim, ali opet nestrpljivo, iščekujući prve zvukove čarolije. Lijepa sjećanja. Ugodna. Povezujem ih naravno sa osjećajem bezbrižnosti koju samo dijete može imati. Pitam se je li "Rubber Soul" stvarno jedno od najboljih glazbenih ostvarenja ili je to samo osjećaj neuznemirenosti koji se u meni budi? Naravno, kasnije "faze" ponešto su izmijenile moj glazbeni ukus, ali uvijek mi je drago ponovo čuti pjesme sa tog albuma.

Koliko god vremena da prođe, uvijek se i u bilo kojem trenutku mogu sjetiti svih pjesama sa tog albuma - njihovih riječi i besmrtnih melodija. Pa čak i redoslijeda. Ako na primjer negdje slučajno čujem "Michelle", nakon što završi već unaprijed počinjem pjevušiti početak "What Goes On". Jednostavno, čudno mi je i čuti neku od pjesama van tog svevremenskog konteksta.

John, Paul, Ringo i George - hvala.

Ima ljudi koji tvrde da je sav smisao života proživjeti svaki trenutak najbolje što možeš. Ta misao toliko dobro zvuči da je vrlo teško oduprijeti joj se i ne dopustiti joj da me zavede. Stvarno, ako sam svaki trenutak proživio najbolje što sam mogao, zar mi nije život potpun?

Prošao je još jedan dan. Jesam li ga uistinu proživio najbolje što sam mogao? Naravno da nisam. Sigurno sam mogao učiniti još ponešto da ga učinim još boljim. Neku sitnicu. Na primjer, mogao sam nazvati prijatelja kojeg dugo nisam čuo i pitati ga kako je. Mogao sam voljenoj osobi kupiti cvijet i razveseliti je. Mogao sam probati (još jednom) prestati pušiti. Mogao sam ostaviti koju kunu više onoj... hmmm... marljivoj... da, marljivoj konobarici. Ili sam mogao jednostavno više poraditi na hedonističkom planu i počastiti sam sebe u nekom finom restoranu. Mogao sam puno toga - a nisam. Da zaključim - nisam proživio dan najbolje kako sam mogao. Nisam. Samim time, kada bih se vodio mišlju sa početka, smisao mog života srušio bi se u trenutku kao kula od karata. Ne bi li me izjedala sama pomisao na to da je današnji dan mogao biti još i bolji?

Dakle - ne - ono s početka nije i ne može biti smisao mog života. Možda kad bi se dodao aneks ugovora, pa ideji dodalo "... i ne razmišljaj o tome kako je moglo biti bolje.", ali iskreno mislim da bi to bilo samo napuhavanje probušenog balona. Smisao života je nešto na što svi mi od jako daleke prošlosti pokušavamo dati nekakav odgovor i zato ne očekujte da ću Vam ga ja sad odjednom podastrjeti. Umjesto toga...

Sva posebnost jednog trenutka je u našoj sposobnosti da ju spoznamo.

Svi ti pustinjski brodolomci koji svojim tijelom otkidaju dio beskrajnog pustinjskog volumena, nadaju se da će kad-tad naići na nju. Oaza.

U kojem je smjeru? Koliko je daleko? Kolika je vjerojatnost da ćemo nabasati na nju? Kolika je vjerojatnost da, ako je ugledamo, neće biti samo zlobna igra svjetla i iscrpljenog uma? Kolika je vjerojatnost da će tamo biti bar malo vode i pokoja datulja za okrijepiti umorno tijelo? I još bezbroj pitanja koja nemilosrdno slamaju duh.

Čudan i nerazumljiv odnos prostor-vrijeme, kojeg je genijalno razmotrio i prilično nečitkim jezikom potom opisao i potpisao Albert, u pustinji postaje kristalno zoran i zastrašujuće osoban. Svaka udaljenost izmedju dvije točke, zakrivljuje se preko subjektivne funkcije ovisne o različitim parametrima kao što su glad, žeđ, umor, mentalna stabilnost, vjera, ljubav, visok prag tolerancije na bol, vremenske prilike... Sve te veličine, svaka sa svojim koeficijentom, a neke i sa potencijom, neumoljivo utiču na brzinu kretanja, ali što je još i gore - na našu svijest o proteklom vremenu i prostoru iza i ispred nas. Kada se sve to matematički i fizikalno obradi, rezultat udaljenosti više ne dobivamo u metrima, ili sekundama, već jednostavno u odgovoru na pitanje: hoće li biti moguće prijeći put između dvije točke?

Moguće je. Po teoriji vjerojatnosti je moguće. Samo što kad ste u pustinji, u vašim rukama su jedino kapi znoja sa vaših dlanova.

I najveća pustinja sačinjena je samo od sitnih zrnca pijeska. Stvar je jedino u tome što kad ste pustinji, najmanji problem su zrnca pijeska pod vašim nogama. Veći problem je, naravno, onaj da u kojem god smjeru da krenete, u kojem god pravcu da pogledate, pustinji se ne nazire kraj. Nije da kraja nema - možda je tu na stotinjak metara od vas, samo ga ne vidite. Ali da - ne vidite ga.

Prvi, oni slabijeg karaktera, potražili bi vjerojatno kakav-takav hlad najviše dine koju vide, sjeli i molili za spas, ili barem za, ako ništa drugo - brz kraj.

Drugi, domišljatiji i optimističniji, će pokušati odrediti strane svijeta, pa krenuti u nekom smjeru pazeći da se u velikom krugu ne nađu ponovo na istom mjestu. Koliko dugo bi hodali? Bi li brojali korake? Bi li zadali neki početni broj, pa brojali unatrag?

Oni treći, niti slabog karaktera, ali niti domišljati niti optimistični - započet će svoj blog.

Pa dok glad, zeđ i vrelina ne unište tijelo... Samo tijelo.