I najveća pustinja sačinjena je samo od sitnih zrnca pijeska. Stvar je jedino u tome što kad ste pustinji, najmanji problem su zrnca pijeska pod vašim nogama. Veći problem je, naravno, onaj da u kojem god smjeru da krenete, u kojem god pravcu da pogledate, pustinji se ne nazire kraj. Nije da kraja nema - možda je tu na stotinjak metara od vas, samo ga ne vidite. Ali da - ne vidite ga.

Prvi, oni slabijeg karaktera, potražili bi vjerojatno kakav-takav hlad najviše dine koju vide, sjeli i molili za spas, ili barem za, ako ništa drugo - brz kraj.

Drugi, domišljatiji i optimističniji, će pokušati odrediti strane svijeta, pa krenuti u nekom smjeru pazeći da se u velikom krugu ne nađu ponovo na istom mjestu. Koliko dugo bi hodali? Bi li brojali korake? Bi li zadali neki početni broj, pa brojali unatrag?

Oni treći, niti slabog karaktera, ali niti domišljati niti optimistični - započet će svoj blog.

Pa dok glad, zeđ i vrelina ne unište tijelo... Samo tijelo.