Malo je stvari u životu koje me mogu toliko vjerno vratiti u prošlost koliko glazba. Svi oni trenuci iz djetinjstva i mladosti besprijekorno se oporavljaju u mojoj glavi na zvukove i riječi pjesama koje sa njima povezujem. Glazba - taj nevjerovatni vremenski stroj.
Abba, Beatlesi, Rolling Stonesi, Doorsi repertoar je koji me u trenutku vraća u najranije djetinjstvo dok sam preslušavao vinile koje mi je u ruke dao otac. Kristalno se prisjećam pažnje sa kojom sam gramofonsku iglu polagao na izrezbarenu crnu površinu ploče. Polako, da ju ne povrijedim, ali opet nestrpljivo, iščekujući prve zvukove čarolije. Lijepa sjećanja. Ugodna. Povezujem ih naravno sa osjećajem bezbrižnosti koju samo dijete može imati. Pitam se je li "Rubber Soul" stvarno jedno od najboljih glazbenih ostvarenja ili je to samo osjećaj neuznemirenosti koji se u meni budi? Naravno, kasnije "faze" ponešto su izmijenile moj glazbeni ukus, ali uvijek mi je drago ponovo čuti pjesme sa tog albuma.
Koliko god vremena da prođe, uvijek se i u bilo kojem trenutku mogu sjetiti svih pjesama sa tog albuma - njihovih riječi i besmrtnih melodija. Pa čak i redoslijeda. Ako na primjer negdje slučajno čujem "Michelle", nakon što završi već unaprijed počinjem pjevušiti početak "What Goes On". Jednostavno, čudno mi je i čuti neku od pjesama van tog svevremenskog konteksta.
John, Paul, Ringo i George - hvala.
Post je objavljen 16.06.2006. u 03:05 sati.