Jučer navečer, u petak, negdje iza 23 sata, otišao je velik čovjek. Velik, i ne samo duhom, otišao je na jedno vjerojatno bolje mjesto. Svi mi koji ostajemo ovdje, možemo mu samo zavidjeti na obećanom miru i spokoju koji ga sada okružuju. Zadnje što mi je rekao, prije no što je otišao, bilo je - čujemo se. Iskreno, ne vjerujem da ćemo se čuti. Previše nevjerovatno bi bilo da tamo gdje se sada nalazi, nađe trenutak za sjećanje na nas patnike i mučenike koje je ostavio iza sebe. Mir koji je tamo našao - jednostavno je prevelik i proguta sve.

Sa sobom je poveo i suprugu i dvoje djece.

Uz pakleni prostor i vrijeme oko mene, pomisao na to kako ih brige više ne more, kako ih teški zrak više ne guši, kako tutnjava i vreva ne vrijeđa više nihove uši, kako smrad više ne nadražuje sluznice njihovih noseva, budi u meni osjećaj ljubomore i čežnje za životom kakav bi mogao biti. A mogao bi biti lijep. I trebao bi biti lijep. I kad - tad, valjda će i meni biti.

Otišli su... Otišli su na more. A ja nisam.