četvrtak, 22.02.2007.
Bila je miljama daleko
I nastavio sam
Svoj put kroz tamu.
"Moje misli napravile su što je mom fizičkom postojanju bilo nemoguće-moje je tijelo određivao prostor, sprečavalo vrijeme, a moje su misli rugajući se istome lelujale zrakom nekih drugih dimenzija.
gibam se naprijed prema sivilu kojeg ljubav može pobijediti...
pa plešem, živim ,volim."
P.S.
Nisam nikad rekla da su to moji stihovi.pronašla ih među citatima jedne druge osobe..da.da.ispričavam se neznanoj autorici, štoviše s pravom se ljutiš.ali ne znadoh koga staviti u navode kao autora.
nedjelja, 18.02.2007.
Štrumpfovi, štrumpfeta, štrumpfastično.dunav.pišanje uz vjetar.nesreća.
Previše alkohola u mojoj krvi. Petak.subota.nedjelja.pivo, pivo i opet pivo...vino...
Zato je ovo sad tako nepovezano.
Gledah danas štrumpfove s mojim fejvrit nećakom...moj najdraži crtić iz djetinjstva.
Moram upotpunit kolekciju i presnimit si sve te crtiće
.i zlo mi je.
I ustajem i izbacujem nepotrebnu tekućinu iz sebe.
I oni idu doma. I idem ja s njima. Dunav uvijek volim vidjet.
Pješačim do dunava.
Nekoliko auta staje da me poveze.
Ne, hvala.
Ja volim pješačit.
Dunav me razbudio, rastrijeznio i razbistrio misli.
Mogla bih satima sjedit na obali i ne razmišljat ni o čemu.
Uživat u toj netaknutoj prirodi.
Divno.
Moram pišat...
Uvijek žalim što nisam muško pa da mogu onako bezbrižno pišat.
Ne, ja moram čučnit i pazit da se ne zapišem...
Kad tu dodam da još imaš one dane u mjesecu pa vidiš divnu crvenu boju na trenutke i tako to.
Svejedno.
I onda dolazi moj prijatelj.
Nemoj gledat, pišam.
Ma samo ti pišaj, djevojko...
Ajde bar je bio pošten pa okrenuo glavu u stranu.
Simpatični djedica, sreli smo kad sam prvi put bila tamo.
I nekako uvijek naletim na njega.
On vodi zdrav život,za razliku od mene.
Rekao je da svaki dan šeta do dunava...
Lijepo.
Zvoni mobitel. Ne mogu se javit.
Sad sam na mobtel – srbijanska mobilna meža iako sam u hrvatskoj. Da, to vam je tele2.signal im je ono wow.
Skinut će mi previše para.
Znam.
Ona zove da dođem jer je vrijeme za povratak u civilizaciju.
Most na Dravi.
Zastoj u prometu.
Nesreća.
Pred mojim očima.
U šoku sam.
Uistinu.
Čovjek je pao s motora.
Kaciga se razbila, komadići se razletjeli, motor uništen.
On leži nepomičan.
Prvi tren- mislila sam da je mrtav.
Strah me uopće i prići.
Ljudi trče, zovu hitnu, policiju.
Pružaju mu prvu pomoć.
Stojim. I ne mogu vjerovat kako su mu se u sekundi srušili svi snovi.
Hvala bogu – živ je.
A kakve će posljedice bit, tko zna.
Nekako mi je laknulo.
Potreslo.
Mrzim nedjelju.
četvrtak, 15.02.2007.
katkad mi dođu misli crne i bijesne
i obuzmu,
i žele prevladati nada mnom.
I shvaćam
Da je bilo pogrješno.
I bole oči
Od neproplakanih suza.
I neki su neopisivo divni.
U cijeloj svojoj jednostavnoj slozhenosti.
I voliš ih baš zbog toga.
i ne znaš znaju li to oni
ipak
nakon svega
I ne znam bi li se radije smijala ili plakala.
utorak, 13.02.2007.
Moja malenkost je jučer obrijala glavu.
Samo tako, iz čista mira.
Dosadila joj je kosa.
I sad je od one kose ostao samo jedan pramen, i crven je...i sviđa mi se.jako.
I podsjećat će me koliko mi je kosa mogla biti dugačka da mi nije puhnulo u glavu.
I tako.
I nije ovo prvi put.
I neka mi je.
I kiša pada.
Danas.
I hladno je.
A ne znam gdje je kapa.
I smrznuh se.
I eto ti tvoje lude odluke.
Slijedeći put...stavi kapu na glavu.
Hoću.
Da, da.
Uživajte...
četvrtak, 08.02.2007.
Apsurdnost situacije
Apsurdnost situacije.
Shvaćam težinu izgovorenih riječi
Ali već je prekasno
One su izgovorene
I onaj klik u glavi
Dogodio se sasvim slučajno
Ili možda ipak nije
Možda bi bilo bolje da je netko izvukao oštricu noža u tom trenutku
I prerezao mi žile uzdužno.
Jer ja to zasigurno neću učinit
Iako ću se osjećat kao da jesam.
Neživo.
Ubijeno.
Slomljeno.
Ali tako je to
Kad
Ne želiš čuti ono što si odavno trebao
Ne želiš vidjeti
Bolnu istinu
Bježiš,
skrivaš se od nje
I vjeruješ u iluziju koju si sam stvorio
Svjestan da će se iluzija kad tad
Raspršiti
I da će ostat gola istina i surova stvarnost
Oko tebe
Bez imalo uljepšavanja
I morat ćeš otvorit oči
I pogledati istini u lice
Suočit se
I nastavit živjeti
Molim vas, nemojte me još budit.
Ne danas. Ne sada.
Nemam snage.
Ne još.
Jednom.hoću.
Otvoriti oči.
I oslijepiti.
jer će svjetlost biti prejaka.
Sumorne misli, olovno teške
olovno teške
preduga ulica u predugoj noći
strah od novog jutra
neznam dali ću uspeti
dali ću moći
suviše lepo da bude stvarno
APDEJT
9. veljače 2007.
Ovo ispred nastalo je jednog dana u mjesecu lipnju, ali eto tek je sad objavljeno, i je potaknuto jednom rečenicom jedne osobe koja nije bila ni svjesna što je rekla...Ali to se nije odnosilo ni na koje žive biće, već općeniti pogled na jedan događaj i moje viđenje tog događaja. ma nevažno.
bitno je da još uvijek sanjam. i sanjat ću. i probudit ću se. sutra. u zoru. kad pijetlovi zakukuriču. da.da.
i bit ću vesela.
danas.
i jesam.
sada.
i pozdravljam vas.
utorak, 06.02.2007.
Trenutak sreće raspline se poput mjehurića sapunice u zraku brzinom svjetlosti.
I ti više ne možeš izdržati sam sa sobom.
I popiješ tablete.i bol se smanji za takvu mrvicu da ti ni ne osjetiš razliku
I ležiš zgvrčen.
I bolovi popuste na trenutak.
I onda si živčan.
Jer knjiga te čeka.
I čitaš to sranje.
I ništa ne pamtiš.
Jer ti misli lutaju.
I slušaš njih. Stalno.iznova i iznova.
I podižu ti raspolženje.
Makar na tren.
I onda ostaviš komentar na njenom blogu. Kao kakav jadnik moliš je da te spasi iz ovog ludila.
I znaš da i ona uči.
I nadaš se da će vidjeti.(komentar)
A mogao si je jednostavno nazvati. A ipak nisi.
I telefon zvoni.
Savršenstvo.
Jedna riječ: '' Idemo!''
nedjelja, 04.02.2007.
Where is my mind? hm, don't know and I don't care
slušam i gledam spotove b. molka. nisam dugo.
I onda shvatim da nisam ni znala da imam neke spotove.
Ono prvi put vidim.
Wtf.
Kak je to moguće.
Uopće nemam pojma što mi se sve nalazi u tom folderu.
I spava mi se jako.
Probudio me ujutro telefon,
I soba se vrtila , nakon samo tri piva.
Nekad je bilo potrebno i više.
I sretna sam.
Danas.
Jako.
Tako.
Za bezveze.
Kod manično depresivnih ljudi izmjenjuju se faze duboke potištenosti i stanja hiperaktivnosti i sreće.
Evo sad su kod mene dani manije...
Da, ja se zajebvam. I ironična sam. I šalim se. I svašta.
Ali zapravo nije to nimalo smješno.
O, ne.
I znam. I ja to shvaćam.
I znam sama kroz što sam sve morala prolazit.
I izvučem se ja.
I nije mi potreban normabel.
O, ne.
Svijet je divno mjesto.
I gledam ga kroz crvene naočale.
I dan kad si pomiren sa svijetom oko sebe i kad se ne živciraš i kad može past slon u tvoje dvorište, a ti se ne bi iznenadio nego bi vrisnu od sreće i skakako radosno oko njega.
E meni je danas jedan od takvih dana.
Blesav i čudan.
I nadasve sretan.
I ne znam koliko će trajati.
I nije ni važno.
Dat će mi snage u nekim malo manje ljepšim danima, gledajući ih preko crvenih naočala.
I ovo je placebo i pixies- Where is my mind. oh, my god da mi je bilo biti tamo...
