Previše alkohola u mojoj krvi. Petak.subota.nedjelja.pivo, pivo i opet pivo...vino...
Zato je ovo sad tako nepovezano.
Gledah danas štrumpfove s mojim fejvrit nećakom...moj najdraži crtić iz djetinjstva.
Moram upotpunit kolekciju i presnimit si sve te crtiće
.i zlo mi je.
I ustajem i izbacujem nepotrebnu tekućinu iz sebe.
I oni idu doma. I idem ja s njima. Dunav uvijek volim vidjet.
Pješačim do dunava.
Nekoliko auta staje da me poveze.
Ne, hvala.
Ja volim pješačit.
Dunav me razbudio, rastrijeznio i razbistrio misli.
Mogla bih satima sjedit na obali i ne razmišljat ni o čemu.
Uživat u toj netaknutoj prirodi.
Divno.
Moram pišat...
Uvijek žalim što nisam muško pa da mogu onako bezbrižno pišat.
Ne, ja moram čučnit i pazit da se ne zapišem...
Kad tu dodam da još imaš one dane u mjesecu pa vidiš divnu crvenu boju na trenutke i tako to.
Svejedno.
I onda dolazi moj prijatelj.
Nemoj gledat, pišam.
Ma samo ti pišaj, djevojko...
Ajde bar je bio pošten pa okrenuo glavu u stranu.
Simpatični djedica, sreli smo kad sam prvi put bila tamo.
I nekako uvijek naletim na njega.
On vodi zdrav život,za razliku od mene.
Rekao je da svaki dan šeta do dunava...
Lijepo.
Zvoni mobitel. Ne mogu se javit.
Sad sam na mobtel – srbijanska mobilna meža iako sam u hrvatskoj. Da, to vam je tele2.signal im je ono wow.
Skinut će mi previše para.
Znam.
Ona zove da dođem jer je vrijeme za povratak u civilizaciju.
Most na Dravi.
Zastoj u prometu.
Nesreća.
Pred mojim očima.
U šoku sam.
Uistinu.
Čovjek je pao s motora.
Kaciga se razbila, komadići se razletjeli, motor uništen.
On leži nepomičan.
Prvi tren- mislila sam da je mrtav.
Strah me uopće i prići.
Ljudi trče, zovu hitnu, policiju.
Pružaju mu prvu pomoć.
Stojim. I ne mogu vjerovat kako su mu se u sekundi srušili svi snovi.
Hvala bogu – živ je.
A kakve će posljedice bit, tko zna.
Nekako mi je laknulo.
Potreslo.
Mrzim nedjelju.
Post je objavljen 18.02.2007. u 18:27 sati.