Mikitarije
28.01.2021., četvrtak
Dok kuham treću kavu
|
Treba mi još jedna kava - umu godi, ali tijelu - ma, svejedno sam danas nekako živčana pa su mi i misli nekako nedorečene. I OnajMoj je na poslu, online naravno, ali ne u obrazovanju. Ne znam ima li sastanak pa mu viberom šaljem poruku s pitanjem hoće li i on kavu. Ne odgovara, znači sastanak. A, ništa, skuhat ću je i popiti sama. Džezva je u sudoperu - oprati je ili samo isprati, pitanje je sad. Bacam pogled i vidim da je mlijeko u njoj podgrijavano - ribanje obavezno da mi ne zagore ti ostatci mlijeka. Ribam ju onom oštrom stranom spužve za pranje posuđa i mislim kako zaista OnajMoj i ja pijemo puno kave, a to znači da i džezvu često peremo - najmanje pet,šest puta na dan. Tu istu džezvu donio je u miraz tako da džezva ima bar 15, a vjerojatnije 20, godina. I tako ribam tu džezvu po enti put i sjetim se da sam u nekoj dokumentarnoj gledala da se atomi međusobno izbijaju iz materijala kojeg čine - ili tako nešto. Pokušavala sam zamisliti koliko je atoma izbijeno iz te džezve, koliko je atoma popijeno i koliko sam ih sastrugala ribajući ju. Voljela bih da znam koliko je težila onog dana kad je kupljena, a koliko teži danas. Dok sam tako razmišljala, voda je prokuhala, skuhala sam kavu, usipala ju u šalicu, oprala džezvu, srknula, uzdahnula, odahnula i sjela zapisati svoj tijek misli.  E, da, i izlazak Sunca jutros je bio divan.  |
